IZMEĐU ŠIBENIKA I ZADRA

Frane Dujmović rodio se 1902. godine u Zadru, ali je zbog talijanske okupacije poslije Prvog svjetskog rata 1921. godine, nakon što je završio gimnaziju, morao napustiti rodni grad. U Zagrebu na Filozofskom fakultetu studirao je povijest i zemljopis. Čim je diplomirao 1925. godine došao je na službu u Šibenik kao profesor u Gimnaziji. U šibenskoj Gimnaziji radio je do 1949. godine kad je imenovan ravnateljem Muzeja grada Šibenika. Tada u pravom smislu te riječi počinje znanstvena karijera Frane Dujmovića. Bio je ravnatelj Muzeja grada Šibenika u najtežim trenucima poslijeratne obnove grada i njegovih spomenika, koji su najteže stradali nakon katastrofalnog savezničkog bombardiranja na Svetu Lucu 13. prosinca 1943. godine. Osim toga, bio je posebni povjerenik Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita zadužen za obnovu najvažnijih šibenskih spomenika - Velike lože (koju krivo zovemo Vijećnicom) i katedrale.

Frane Dujmović imao je široki znanstveni interes pa je tako sudjelovao u arheološkim iskapanjima u Donjem polju kod crkve Sv. Lovre i Danilu. Objavljivao je rimske i srednjovjekovne natpise s područja Šibenika. Hrvatsko arheološko društvo zbog zasluga imenovalo ga je počasnim članom. Zanimao se i za povijest pomorstva. Ali Frane Dujmović - prije svega - bio je odličan poznavatelj šibenske i dalmatinske povijesti i arhivskih spisa.

Ni u šibenskom Muzeju Frane Dujmović nije se dugo zadržao. Od 1961. godine pa do 1967. godine - kad je umirovljen - predavao je povijest i zemljopis na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji u Šibeniku.

MALI, ALI VRIJEDNI OPUS

Iza Frane Dujmovića nije ostalo puno znanstvenih radova. Neki su uspjeli nabrojiti njih točno trinaest. Međutim, nije bila stvar u broju znanstvenih radova nego u njihovoj kvaliteti i znanstvenom dosegu. Radovi Frane Dujmovića bili su za tadašnje standarde hrvatskih povijesnih znanosti u samom vrhu mogućnosti akademske zajednice. Nikad nitko ni prije ni poslije njega, tko je obnašao dužnost ravnatelja Muzeja grada Šibenika, nije imao toliki utjecaj u hrvatskoj znanstvenoj zajednici. Zasluženi, naravno.

Frane Dujmović objavljivao je u za ono vrijeme jakim znanstvenim časopisima Vjesniku za arheologiju i povijest dalmatinsku, Prilozima povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Radovima Instituta Hrvatske akademije u Zadru, Pomorskom zborniku i časopisu Adriatica Maritima. Nažalost, samo neki od tih časopisa do danas su zadržali znanstvenu izvrsnost koju su imali kad je u njima objavljivao Frane Dujmović.

Frane Dujmović volio je Šibenik, ali je patio za svojim Zadrom u koji se prvi put vratio tek nakon oslobođenja 1944. godine. Nakon umirovljenja 1967. godine preselio se iz Šibenika u rodni Zadar, gdje je i umro 1977. godine.

Frane Dujmović, rođeni Zadranin, zadužio je Šibenik i ispisao prve znanstveno suvremene stranice njegove povijesti. Možda smo mu se trebali odužiti barem nekom simboličnom memorijom, nekim posvetnim natpisom. Kad smo već u zvijezde kovali mnoge čiji je stručni i znanstveni značaj u usporedbi s njegovim skroman. Tim više što je Frane Dujmović živio i radio u složenim vremenima obnove poslije Drugog svjetskog rata, koja se ni na koji način ne mogu usporediti s današnjicom. Poznata je anegdota da su za dokumentiranje istraživanja na nekadašnjem rimskom forumu u Zadru znanstvenici imali samo jedan film za fotoaparat. Sada su naši resursi za dokumentiranje i istraživanje spomenika kulture gotovo neograničeni.

Kad god kao znanstvenik pročitam neki rad Frane Dujmovića o šibenskim temama, povijesti i kulturnim spomenicima, imam puno povjerenje u njegovu analizu i zaključke. Zašto se Frane Dujmović toliko razlikovalo od šibenskih stručnjaka prije i poslije njega?

Jednostavno, imao je bolje temeljno znanje. Bio je stara škola.