Štoviše, danas nije tako lako za nekog stručnjaka točno kazati što je diplomirao ili doktorirao. Osim kod nas, gdje svatko uporno pokušava zauzeti svoj stručni i znanstveni rov, svoj mali pašaluk. Iznimka je bio nedavno preminuli splitski profesor Tomislav Marasović, utemeljitelj jedinog interdisciplinarnog studija graditeljskog nasljeđa u Splitu, sada već pradavne 1975. godine.

ZASTARJELA HRVATSKA SVEUČILIŠTA

Za jednog velikog njemačkog poznavatelja prošlosti i arheologije starog Rima sve vrijeme sam mislio da je studirao samo arheologiju, a u stvarnosti studirao je dio arheologije koji se odnosio isključivo na antiku kombinirajući to s kolegijima iz antičke povijesti. I sve to 70-ih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj. Kod nas u Hrvatskoj to je i danas nezamislivo. Makar je smisao Bolonjskog procesa interdisciplinarnost, i poticanje takvog studiranja. Kod nas je još uvijek nemoguće ono što je posve normalno u Francuskoj i Italiji da osobe koje su na primjer završile arhitekturu, koja je studij iz područja tehničkih znanosti, nastave poslijediplomski doktorski studij na povijesti umjetnosti ili arheologiji, koje pripadaju području humanističkih znanosti.

Poznati francuski stručnjak za rimske amfiteatre, jedan od dva najbolja na svijetu, Jean Claude Golvin diplomirao je arhitekturu, a doktorirao arheologiju. Za naše pojmove i standarde nevjerojatno. Golvan je diplomirao arhitekturu na Sveučilištu u Marseillesu 1969. godine i nastavio raditi kao arhitekt, graditelj. Budući da se rodio u Tunisu, a dobar dio školovanja proveo u Alžiru, Golvin se vrlo brzo pridružio francuskim arheološkim istraživačkim ekspedicijama u sjevernoj Africi, koja je nekad bila dio francuskog kolonijalnog imperija. Posebno se posvetio proučavanju poznatog amfiteatra El-Djem u Tunisu, koji je u čuvenom filmu Gladijator poslužio kao zamjena za najveći amfiteatar, rimski Koloseum. Godine 1985. Golvin je doktorirao arheologiju s temom o rimskim amfiteatrima.  Od 1992. godine do umirovljenja 2008. godine bio je direktor istraživačkog odjela na Institutu Ausonius, Sveučilišta u Bordeauxu. Institut Ausonius možda je ponajbolja francuska znanstvena ustanova koja se bavi antičkom poviješću i arheologijom.

Sve ovo gotovo je nemoguće postići kod nas. I pored Bolonjskog procesa.

ZABORAVLJENI SPLITSKI STUDIJ GRADITELJSKE BAŠTINE

Međutim, i u najtežim uvjetima najbolji uvijek pronađu neki sitni prolaz, neku 'rupu u zakonu' kako obično volimo kazati. Tako je i pokojni splitski profesor Tomislav Marasović 1975. godine osnovao poslijediplomski studij graditeljskog nasljeđa u Splitu. Koji je bio smisao tog studija? Obrazovanje znanstvenika, magistara i doktora znanosti, u struci koja se zove zaštita kulturne baštine. Dakle, na taj studij mogle su se upisati osobe koje su diplomirale neki od humanističkih fakulteta, ali jednako tako i osobe s diplomom tehničkih fakulteta, prije svega arhitekture. Nakon završetka studija, akademski stupanj tj. obraniti magisterij ili doktorat moglo se na primjer na Arhitektonskom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu, ili na primjer na Odsjeku za povijest umjetnosti, Filozofskog fakulteta na istom sveučilištu.

Nažalost, završetkom socijalističkog razdoblja u Hrvatskoj poslijediplomski studij graditeljskog nasljeđa u Splitu ugasio se sam od sebe. Više nije bilo zainteresiranih polaznika, a nakon što je u Hrvatskoj uveden bolonjski sustav visokog obrazovanja više nije bilo ni onih koji bi tadašnji program studija preveli u bolonjski.

Na splitskom studiju graditeljskog nasljeđa predavali su naši tada najveći znanstvenici koji su se bavili zaštitom spomenika, ali i neka inozemna ugledna imena. Profesor Tomislav Marasović bio je jedan od njih. Polaznici  tog studija upoznavali su se s modernim trendovima u metodologiji proučavanja i obnove kulturne baštine. Oni koji su nakon pohađanja poslijediplomskog studija graditeljskog nasljeđa u Splitu postigli znanstveni stupanj, postali su naši najbolji stručnjaci za kulturnu baštinu. Naravno, splitski studij odnosio se samo na onaj dio kulturne baštine koji predstavlja graditeljstvo. Puno je još drugih vrsta materijalne, kao i nematerijalne kulturne baštine.

O NAJBOLJIMA GOVORE NJIHOVA DJELA, A NE ENCIKLOPEDIJA

'Marasović, Tomislav, hrvatski povjesničar umjetnosti (Split, 15. IX. 1929 – Split, 16. X. 2024). Diplomirao povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1955), gdje je i doktorirao (1958). Radio u Urbanističkome zavodu Dalmacije (1956–80); profesor na Filozofskome fakultetu u Zadru (studij u Splitu) i u Rimu (arhitektonske konzervacija). Utemeljitelj poslijediplomskog studija graditeljskog naslijeđa u Splitu (1975). Istražuje srednjovjekovnu arhitekturu i urbanizam Dalmacije, razrađuje metodologiju revitalizacije povijesnih gradskih jezgri, os. Dioklecijanove palače, te se bavi teorijom zaštite spomenika. Značajnija djela: Dioklecijanova palača (1982), Graditeljstvo starohrvatskog doba u Dalmaciji (1994), Povijest salonitanskog kršćanstva (1996). Dobitnik je nagrade za životno djelo Vladimir nazor (1999).'

To je sve što o pokojnom profesoru Tomislavu Marasoviću, koji nas je toliko zadužio, možete pročitati na internetskim stranicama Hrvatske enciklopedije; točno šest rečenica. Autori članka nisu se potrudili navesti dvije njegove antologijske knjige, bez kojih bi proučavanje zaštite spomenika na našim fakultetima bilo gotovo nemoguće. Prvu pod naslovom 'Zaštita graditeljskog nasljeđa. Povijesni pregled s izborom tekstova i dokumenata', napisao je 1983. godine, a drugu pod naslovom 'Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu', 1985. godine.

Enciklopedija bi, kako joj sam naziv koji dolazi iz grčkog jezika kaže, trebala donositi 'opće znanje', odnosno posebno ako se odnosi samo na neku znanost ili umjetnost. Ali kao i kod mnogih drugih stvari, kod nas je puno važnije tko je koga progurao. A za ono opće i zajedničko neka se brinu oni koji nisu stvari dobro shvatili.