TEODOŠEVIĆI SU SKLOPILI PAKT S VENECIJOM 1322. GODINE

Teodoševići su bili među devedeset i četiri pripadnika istaknutih šibenskih obiteljskih klanova, plemićkih i pučkih, koji su u Kneževoj palači 15. ožujka 1322. godine položili zakletvu na vjernost Veneciji. Nakon prve katastrofalne kuge 1348. godine, preživjelo je tek petnaestak obitelji s popisa. Nakon toga su još brojne bolesti i ratovi prohujali Šibenikom, pa su Teodoševići prilično dugo održali kao jedna od rijetkih starih šibenskih obitelji. Sve dok i oni 1717. godine nisu izumrli. Kad je tadašnji šibenski javni bilježnik Federico Antonio Galvani 1883. godine pisao knjigu o grbovima šibenskih obitelji, samo su još dvije obitelji preostalo od onih devedeset i četiri što su se 1322. godine zaklele Veneciji. Iako bismo ih očekivali među najstarijim šibenskim povijesnim obiteljima, Vrančići i Divnići se pojavljuju u Šibeniku tek u drugoj polovini 14. stoljeća, o Šižgorićima nema vijesti prije početka 15. stoljeća, dok poznate obitelji Tomaseo i Galbiani dolaze u Šibenik tek početkom 18. stoljeća.

Premda je Šibenik uz pomoć knezova Šubića Bribirskih kao značajni čimbenik na političku scenu stupio mnogo ranije, formalnopravno dva su događaja bila ključna za priznanje njegova statusa i teritorija – utemeljenje biskupije 1298. godine i pristajanje uz Veneciju 1322. godine. Zato su te prve šibenske obitelji toliko značajne.

FETIVI I MANJE FETIVI ŠIBENČANI - NIKAD KRAJA GLUPOSTI

Često čujemo izraz 'fetivi' kao oznaka za nekoga tko je u svom gradu starosjedilac. Izraz dolazi od talijanske riječi effetivo, što znači pravi, istinski. Što bi to danas značilo biti 'fetivim' Šibenčaninom? Da je njegova obitelj u Šibeniku zabilježena dulje od stotinu godina? A zašto bi samo stotinu godina bio kriterij postojanja neke obitelji u Šibeniku? I što je suprotno 'fetivom' Šibenčaninu? Vlah, premda je dobar dio današnjih 'fetivih' Šibenčana zapravo vlaškog porijekla. Na taj način smo se uspješno zavrtjeli u kolopletu vlastitih gluposti. Priča o 'fetivim' i onim manje 'fetivim' Šibenčanima jedna je od najvećih urbanih legendi, ali ujedno i budalaština modernog Šibenika. Tako je na primjer jedna 'fetiva' šibenska katolička obitelj iz hercegovačkih vlaških katuna zajedno s Osmanlijama u 16. stoljeću došla u Mirlović Zagoru, a odatle malo po malo, preko Boraje, u centar Šibenika. I sad su 'fetivi' Šibenčani, naravno.

Sva sreća da u priči oko 'fetivih' i manje 'fetivih' nismo sami. Kad je preuzeo mjesto predsjednika zagrebačkog nogometnog kluba Dinamo, Velimir Zajec je uzviknuo: 'Dinamo će biti gospodski klub!' A ta gospoda bi trebali biti izvorni 'Zagrebčanci', od milja zvani Purgerima. Pri tome je vjerojatno zaboravio na građane našeg glavnog grada, koji žive u nimalo gospodskim uvjetima u zagrebačkim kvartovima kao što su Kozari Bok, Kozari Putevi, Pešćenica i Frenšćica. O onima koji uživaju u mirisima i okusima Jakuševca da i ne govorimo.

LOKALPATRIOTIZAM POŽELJAN SVE DOK...

Lokalpatriotizam je poželjan, ali kad se pretvori u ksenofobiju to jest mržnju prema strancima, postaje najveća kočnica razvoja. Jer ksenofobija je jedna od najgorih karakteristika svojstvenih ljudskom rodu. Ksenofobna društva, u pravilu, nemaju nikakve šanse ni budućnosti. Kao što smo vidjeli na primjeru iz šibenske povijesti, društvo se mijenja. Dolaze novi ljudi, nove ideje i novi izazovi. Migracije nisu samo posljedica rata i prirodnih katastrofa. Oduvijek su ljudi željeli živjeti u gradovima gdje su bolji životni uvjeti. Kad su Osmanlije u 16. stoljeću stisnule Šibenik gotovo na najuži dio unutar gradskih bedema, stanovnici Vrpolja i Grebaštice pobjegli su na Krapanj. Među njima bilo je i Vlaha, stočara koji nisu bili građani Šibenika. Otvoreno govoreći, spadali su u nepoželjne strance. Tijekom višestoljetnog sukoba s Osmanlijama neki od tih Vlaha vratili su se u Vrpolje, ali neki od njih nastanili su se u Šibeniku. Na kraju su ih Šibenčani prihvatili. Znali su da gradska kultura i način življenja predstavljaju ozbiljan izazov i za najveće 'barbare'.

Međutim, da nije bilo potomaka tih doseljenih Vlaha teško da bi 1872. godine u Šibeniku bila izabrana prva hrvatska narodna vlast na čelu s Antom Šupukom. A u Šibeniku bismo danas govorili nekom varijantom talijanskog jezika.

Ali to je sasvim druga tema.