NA STUPU SRAMA NAJČEŠĆE BOGOHULNICI, ALI...

I tako je to najčešće bilo. Za bogohulnike je bio rezerviran stup srama. Naravno, uglavnom za one siromašne, jer su bogati plaćanjem kazne lako izbjegavali stup srama. Međutim, na stupu srama se moglo završiti naprosto po nalogu gradskog kneza, iako za to djelo nije u statutu bio predviđen stup srama. Tako je na primjer ženu s otoka Zlarina 1448. godine šibenski knez osudio na stup srama zbog navodnog preljuba. Na stup srama završavalo se i za daleko teže zločine kao što su krađe, pljačke i oštećivanje tuđih stvari. U srednjovjekovnom talijanskom gradu Perugi, gradskom javnom bilježniku koji je falsificirao ukupno četiri oporuke odsječeni su desna ruka i jezik, oslijepljen je i stavljen je na stup srama na gradskom trgu. Tako drakonske kazne bile su uobičajene u srednjem vijeku. U Kotoru su na stup srama stavljali osuđenike za najrazličitija djela. Na stup srama u Kotoru išao bi krčmar koji je vršio prevare s vinom, zatim osoba koja bogohuli, ali i stranac ako zapali polje, iščupa usjeve ili zapali i opljačka kolibu u polju nekom građaninu Kotora. Takav bi, ako nije mogao platiti kaznu, bio vezan za stup srama, a potom i žigosan.  

Srednjovjekovni statuti dalmatinskih gradova davali su široke ovlasti knezu, tako da je on za neke prijestupe mogao izabrati kaznu po svojoj volji. U zadarskom statutu stoji da je gradski knez krčmara, koji je varao prilikom prodaje vina, mogao kazniti novčano, ili ga staviti na stup srama, ili ga kazniti na bilo koji način koji mu padne na pamet.

Kao stup srama mogao je poslužiti i stup koji je imao i neke druge funkcije. Poznati Orlandov stup u Dubrovniku imao je čak tri važne funkcije. Na njemu je stajala zastava Dubrovačke Republike, imao je uklesanu službenu mjeru dubrovačkog lakta, ali na njega su vezivali i osuđene kriminalce.
 
NIJE SIGURNO GDJE JE TOČNO BIO ŠIBENSKI STUP SRAMA

Stup srama mogao se nalaziti na glavnom gradskom trgu, ali je češće bio na manje važnim trgovima. Znamo za povijesne podatke da su u nekim gradovima postojala čak dva stupa srama. U srednjovjekovnoj Firenci jedan je stup srama bio rezerviran za plemiće na glavnom gradskom trgu (Piazza della Signoria), a drugi za pučane na gradskoj tržnici. U Zadru su, čini se, također bila dva stupa srama, jedan na nekadašnjem rimskom forumu, a drugi kod gradske mesnice. Stup srama koji se sačuvao na nekadašnjem rimskom forumu kod katedrale u Zadru zapravo je antički stup koji je na to mjesto postavljen u vrijeme Rimljana. Ni jedno od ta dva mjesta nije glavni zadarski trg, administrativni i upravni centar Zadra u doba Venecije, a današnji Narodni trg.

Ne znamo pouzdano gdje je točno bio šibenski stup srama. Sve što o njemu znamo iz presude nesretnoj Zlarinjanki 1448. godine je da je bio negdje na glavnom gradskom trgu ispred katedrale sv. Jakova. Na oglasnoj ploči koja stoji na Maloj loži preko puta katedrale, koja je zapravo Loža gradske straže, piše da je upravo njen srednji stup bio stup srama. I to samo zato što na njemu ima tragova metala i samo zato što to tvrdi don Krsto Stošić. Ali nije sve onako kako se čini na prvi pogled, i vrlo često nije sve onako kako tvrdi don Krsto Stošić. Kad se malo bolje zagledate, vidjet ćete da i na nekim drugim stupovima Male lože postoje tragova metala, ili metalnih trnova. To je sve dio nekadašnje ograde Male lože. Stvar se dodatno komplicira jer je šibenska Mala loža tijekom povijesti doživjela brojne preinake. Najprije je postojala srednjovjekovna Mala loža čiji ostatak je stupić iznad ugaonog stupa lože. Na tom stupiću također su prisutni ostaci metala. Nakon 16. stoljeća zamijenjen je upravo stup na uglu Male lože. Na loži su neki radovi sasvim sigurno obavljani i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a 1988. godine demontiran je i obnovljen ugaoni stup. Na njemu je zamijenjen gornji dio na kojem je također bilo tragova metala. Prema tome, metal je bio posvuda na stupovima Male lože. 

Nije to prvi put da na oglasnim pločama u povijesnoj jezgri Šibenika pišu netočni, ili nedovoljno provjereni podaci. Uvjerljivo je najgori slučaj oglasna tabla na obali ispred Muzeja grada Šibenika. Na tabli stoji da skulptura mletačkog dužnosnika na ulaznom pročelju Muzeja predstavlja šibenskog gradskog kneza iz mletačke plemićke obitelji Marcello. Ustvari je riječ o nekom od mletačkih providura, najviših dužnosnika mletačke vlasti u Dalmaciji.    

NELJUDSKE KAZNE PRESTAJU S POJAVOM SVIJESTI O LJUDSKIM PRAVIMA

Nakon faze prosvjetiteljstva i francuske revolucije 1789. godine prava čovjeka i građanina postaju glavne društvena teme, pa tijekom 19. stoljeća javno izlaganje na stupu srama prestaje u svim civiliziranim zemljama. Neljudske kazne i mučenje prilikom ispitivanja u kaznenom postupku prestaju biti instrument pravde. Na rijetkom preostalom stupu srama u sjevernoj Italiji, postavljenom 1653. godine u mjestu Moggio Udinese, doslovno stoji natpis - 'za mučenje kriminalaca'. Veći broj stupova srama u Europi preostao je jedino u Španjolskoj i Portugalu gdje se najmanje osjećao utjecaj francuske revolucije. Nakon pada Venecije, Dalmaciju 1806. godine kratko preuzimaju Francuzi koji demontiraju venecijanski sustav uprave. Tada je stradala većina javnih spomenika iz doba Venecije, tako da danas možemo obaviti samo povijesnu rekonstrukciju kako su oni izgledali i gdje su bili postavljeni. Svi javni spomenici na tadašnjem glavnom gradskom trgu ispred katedrale sv. Jakova također su nestali. Znamo da su tu bili stup na kojem je bio državni barjak Mletačke Republike, zatim stup srama i počasna skulptura mletačkog providura Leonarda Foscola.

Povijesna rekonstrukcija prostora i naselja u Dalmaciji u prošlosti posao je profesionalaca koje obično zovemo znanstvenicima. Ovako čitajući o povijesti Šibenika samo s oglasnih tabli, čini mi se kao da je naš grad na povijesnu pozornicu iskočio ni iz čega. A možda bi, poslije svega, najbolje bilo da brigu o šibenskoj povijesti naprosto vode autori teze da je Šibenik prvi samorodni hrvatski grad.

Mi ostali, ako ništa drugo, bar se možemo kvalitetno narugati našim susjedima Splićanima. U nedavnoj kazališnoj predstavi Split i Splićani su, umjesto od Dioklecijana, počeli ni manje ni više nego od – ameba.