Kabine na Jadriji su na pomorskom dobru na kojem nitko ne može steći vlasništvo

'Stvari ničije zovu se one koje svi državljani mogu prisvojiti. One stvari, pak, koje su im dozvoljene samo na porabu kao: ceste, velike i male rijeke, luke i obale morske zovu se općeno ili javno dobro.' Tako je sad davne 1811. godine morska obala, ili pomorsko dobro kako mi to na suvremeni način zovemo, po prvi put ušla u zakonodavstvo Austrijskog Carstva u 287. članku Općeg građanskog zakonika. Istog onog carstva koje je u Hrvatskoj, osim Dalmacije, prisutno od 1527. godine. Danas mi pomorsko dobro u načelu definiramo linijom od najmanje šest metara od najvećeg plimnog vala, ali i prostorima koji su s morem logički spojeni. Tako je na Jadriji sve ono što doživljavate Jadrijom zapravo pomorsko dobro – kabine, bungalovi, igralište, lučica, restoran. Možda vam se čini previše, ali zapravo i nije. Svi ti prostori su direktno povezani s morem i o njemu ovise. Nekad je to sve i bilo more, dok prostor nije otet od mora kad se 1922. godine počelo graditi kupalište Jadrija.

Što to znači kad kažemo da je nešto pomorsko ili općenarodno dobro? Znači da je vlasništvo nas sviju i da nitko, pa ni mi sami, ne može steći vlasništvo nad takvim dobrom. U ime nas građana, koji smo virtualni zajednički vlasnici pomorskog dobra, nastupa javna vlast, Županija Šibensko-kninska koja daje pomorsko dobro u koncesiju ili na upravljanje. I to je sva mudrost. Donošenju županijske odluke o granicama pomorskog dobra prethodi katastarska izmjera njegovih pretpostavljenih granica. Naravno, na pomorskom dobru mogu se zateći stari objekti kao što je slučaj s kabinama na kupalištu Jadrija. I tu je zakon jasan: oni se mogu nastaviti koristiti jedino ako imaju stambenu namjenu, dok ta namjena traje. Kabine na kupalištu Jadrija nisu stambeni objekti, tako da sasvim sigurno ne spadaju u opisanu iznimku.

Osim toga, prema hrvatskim zakonima svaki objekt mora biti vlasnički spojen sa zemljištem ispod njega. Drugim riječima objekti ne mogu visiti u zraku. Ne može na primjer Ante biti vlasnik kuće, a Marko vlasnik zemljišta ispod kuće. Budući da nitko ne može steći vlasništvo nad pomorskim dobrom, nitko ne može sagraditi kuću na pomorskom dobru koja bi bila legalna i u skladu s navedenim pravnim pravilom.

Rat pa opet rat...

Kad i kako su onda kabine na Jadriji sagrađene? Austrijska uprava pred Prvi svjetski rat u svibnju 1914. godine donijela je zakonske akte kojima je krenula u iskorištavanje pomorskog dobra davanjem koncesija. To je bilo prvi put da je neka vlast na istočnoj jadranskoj obali počela voditi brigu o našem zajedničkom dobru. Sve je zaustavio Prvi svjetski rat, a nakon rata Kraljevina Jugoslavija nije pokazivale volju da upravlja pomorskim dobrom i da ga zaštiti od uzurpacija pojedinaca, premda je preuzela austrijske zakone.

Upravo između dva svjetska rata sagrađene su kabine na Jadriji kao privatna inicijativa, gdje su se poduzetni Šibenčani udružili u zadrugu koja je nalikovala na današnje dioničko društvo. Tek u travnju 1939. godine Kraljevina Jugoslavija donosi Uredbu sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru kojom se regulira status općenarodne imovine i vraća na postavke austrijske uprave. Do tada su kabine na kupalištu Jadrija već bile sagrađene. Ni ta Uredba se nije ustalila, a već je počeo Drugi svjetski rat. Nakon njega socijalistička Jugoslavija jako dugo ne pokazuje nikakav interes za pomorsko dobro, ni za vladavinu prava uopće. Kabine su nacionalizirane, a njima upravlja socijalističko poduzeće koje iznajmljuje kabine korisnicima. Tek 1974. godine socijalistička Jugoslavija donosi Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima i kreće u izradu katastra i popisivanje pomorskog dobra. Toliko je efikasna bila ta socijalistička vlast da je od 1974. godine za našu obalu izrađen samo jedan katastar pomorskog dobra, i to onaj za obalno područje nekadašnje općine Omiš.

Od samog početka Republika Hrvatska kreće odlučno u uspostavu normalnog pravnog poretka na morskoj obali i zaštitu općenarodne imovine. Hrvatski sabor donio je više zakona i izmjena zakona koji se odnose na pomorsko dobro, čime više oko toga gotovo da i nema pravnih nepoznanica ili prijepora.

Najviše spornih situacija od početaka hrvatske države bilo je povezano s pretvorbom i privatizacijom nekadašnjih socijalističkih poduzeća, koja su imala imovinu na pomorskom dobru. Prevladalo je pravno mišljenje da ta poduzeća među svoju imovinu ne mogu stavljati zemljište na pomorskom dobru, jer vlasništvo na pomorskom dobru nitko ne može steći. Na kraju su se kao imovina tih poduzeća računala samo ulaganja u njihove objekte na pomorskom dobru. I te priče su odavno završene. Jedna od njih je i priča o nekadašnjem socijalističkom poduzeću Rivijera i njihovim bungalovima kod svjetionika na Jadriji, koji su također na pomorskom dobru.

Zločesti jezici neki

I sad smo tu gdje jesmo. Sve što doživljavamo kao pravu Jadriju zapravo je pomorsko dobro. Socijalističko poduzeće kojem su korisnici plaćali najam kabina je odavno propalo. Nekadašnji korisnici i dalje stoje u kabinama kao da se njih ne tiču pravni propisi Republike Hrvatske, ili misle da bi oni po običaju trebali vrijediti za nekog drugog. Kao da davno ustanovljen koncept općenarodne imovine nitko ne prihvaća. A on među ostalim služi da svaki građanin na svakom kutku hrvatske obale može mirno ostaviti svoj ručnik i okupati se. Jer obala pripada svima nama i nikome osobno. Što ima zločesto u želji da se ljudi ponašaju prema pravnim pravilima koja su jednaka za sve? Ili bismo, kad nam zakoni ne idu u prilog, sve koji se na njih pozivaju trebali proglasiti zločestim jezicima?

Prema organizatorima manifestacije Miss kabina, povijest Jadrije počela je 1945. godine. Pisat će se i knjiga o kazivanjima Jadrijaša od 1945. godine, kao da se radi o etnološkoj nematerijalnoj kulturnoj baštini. Iako to sve nema baš nikakvog smisla jer je povijest Jadrije i kabina počela 1922. godine, u posve drugačijim okolnostima. Osnivači Jadrije je sasvim sigurno nisu htjeli pretvoriti u svojevrsni geto gdje pravo pristupa i kupanja imaju samo izabrani. Pišem ovu kolumnu kao nasljednik nekadašnjeg vlasnika, koji je bio dioničar kabina na Jadriji, sagrađenih 30-ih godina prošlog stoljeća. Kabina mog djeda nije mi mogla biti vraćena, niti sam po hrvatskim zakonima obeštećen na bilo koji drugi način. Zakone poštujem pa očekujem da ih jednako poštuju i oni koji su sad u kabinama bez ikakvog pravnog temelja.

Toliko o zločestim jezicima.