Kolumna

Povijest favorizira bogate i moćne, ali nisu samo oni Šibenčanima ostavili uspomene

Zaboravljeni Šibenik   |   Autor: Ivo Glavaš   |   22.10.2022 u 08:39

Šetajući se Šibenikom primijetit ćete mnoštvo obiteljskih grbova, većinom iz kasnog srednjeg vijeka. Najčešće su to obilježja šibenskih obitelji, kamena svjedočanstva o njihovom postojanju. Namjerno pišem općenito obitelji jer nisu samo plemići imali pravo na posjedovanje i isticanje obiteljskog grba. Imali su to i ostali građani, samo što se kroz povijest koja favorizira bogate i moćne podaci o njima teško otkrivaju.

Od prvog križarskog rata do srednjovjekovnih dalmatinskih komuna

Prve srednjovjekovne grbove donijeli su križarski vitezovi nakon povratka iz Svete zemlje poslije Prvog križarskog rata (1096. - 1099.). Ali njihovo ratovanje u Svetoj zemlji bio je prečesto sve samo ne viteško. Prvi križarski rat za oslobođenje hodočasničkih putova u Palestini počeo je kao udruženi pothvat velikog broja flandrijskih, francuskih i normandijskih plemića pod duhovnim vodstvom Svetog oca pape. Završio je osvajanjem Jeruzalema 15. srpnja 1099. godine praćenim neviđenim pokoljem nekršćanskog, muslimanskog i židovskog stanovništva (pretežito civila) i stvaranjem kršćanskih kraljevstava u Svetoj zemlji. Sudionik događanja svećenik Raymond d'Aguiliers iz okolice grada Toulousea u Francuskoj o osvajanju Jeruzalema i pokolju koji je uslijedio piše ovako: 'Ali to su bile male stvari u usporedbi s onim što se dogodilo u Salomonovom hramu, mjestu gdje se obično pjevaju vjerske službe. Što se tamo dogodilo? Ako kažem istinu, to će premašiti vašu moć vjerovanja. Dakle, neka bude dovoljno reći barem ovoliko, da su u hramu i Salomonovom trijemu ljudi jahali u krvi do koljena i konjskih uzdi. Doista, bio je pravedan i veličanstven Božji sud da ovo mjesto bude ispunjeno krvlju nevjernika, budući da je tako dugo patilo od njihovih bogohuljenja.'

Ispočetka grbove svojih obitelji ističe samo visoko plemstvo, ali s vremenom svoje obiteljske grbove ističu i niže plemstvo, crkveni velikodostojnici i ostali građani. Naime, nigdje i ničim nije bilo zabranjeno posjedovanje i isticanje obiteljskog grba. Upravo su najstariji hrvatski grbovi iz 13. stoljeća sačuvani u gradskim komunama na našoj obali Jadrana, koji su se u tome ugledali na gradove u Italiji. U dalmatinskim gradovima plemići slobodno odabiru svoje grbove, za razliku od ostatka teritorija današnje Hrvatske gdje grb dodjeljuje hrvatsko-ugarski kralj. Nakon preuzimanja Dalmacije početkom 15. stoljeća Venecija ne dira u ta stečena plemićka prava u dalmatinskim komunama. Da bi osnažili svoja prava, plemići su redovito svoje grbove upisivali, bolje rečeno ucrtavali u tzv. Zlatnu knjigu grada.

(Fotografija: Mogući grb pučanina Jakova Florijeva iz Trogira)

Nisu samo plemići imali pravo na svoje grbove

Međutim, nisu samo plemići imali i isticali svoje grbove. Iz povijesnih spisa znamo da su grbove za svoje kuće u Dubrovniku dali izraditi i neki istaknuti pučani. Za jedan grb na kući u Trogiru opravdano pretpostavljamo da pripada Jakovu Florijevu trogirskom majstoru, klesaru koji je tu živio i radio u 15. stoljeću. Iz pedesetak sačuvanih arhivskih dokumenata o Jakovu Florijevu potpuno je jasno da on nije bio plemenitog roda, već pučanin. Bio je najzaposleniji trogirski majstor u 15. stoljeću i po svemu se čini da je bio ono što danas zapravo nazivamo građevinskim poduzetnikom, što podrazumijeva da je bio veoma bogat. Na njegovom grbu na jednoj kući u Trogiru prikazana je ruka koja drži klesarski mjerni alat pod nazivom kutnik, a to sasvim sigurno nije nešto što bi plemići stavljali na svoje grbove.

Brojni su grbovi u povijesnoj jezgri Šibenika za koje ne znamo kojoj obitelji pripadaju. Osim građana Šibenika, ti su grbovi mogli pripadati i nekim plemićima iz drugih gradova, uključujući talijanske gradove i samu Veneciju, koji su primljeni u šibensko plemstvo. Ali mogli su pripadati i nekim šibenskim pučanima. Poznat je slučaj jedne grane trogirskih plemića Andreisa koji su primljeni među šibensko plemstvo. Imali su kuću u Šibeniku, a početkom 16. stoljeća u Morinjskom zaljevu sagradili su kaštel Andreis. Današnje naselje Jadrtovac nosi ime po njihovom nekadašnjem kaštelu, ostaci kojeg se vide u središtu Jadrtovca.

I tako to u povijesti obično biva, neke stvari moramo zaključiti onako bez konkretnih dokaza, na temelju usporednog znanja. Stari Rimljani bi rekli da zaključujemo 'ex silentio', ili iz tišine. Nije to nedopuštena metoda znanstvenog istraživanja, ali je visoko rizična. To što povijesni izvori ne govore o nekom fenomenu ne znači da je on postojao na primjer u Šibeniku, jer je u istom ili sličnom razdoblju postojao u Trogiru. Pogotovo kod tako malog broja dokazanih grbova pučana u dalmatinskim gradovima. Znanstvena istraživanja tako rijetkih fenomena izuzetno su teška i najčešće interdisciplinarna gdje su uključeni povjesničari s arhivskim istraživanjem, povjesničari umjetnosti s istraživanjem umjetničkih vrijednosti spomenika i arheolozi, ukoliko je potrebno provesti poneko iskopavanje. Dobro je kad se u jednoj osobi susretnu sve navedene struke.

A kad malo bolje promislim tako nas je malo, a neistraženih spomenika previše. Jer prebogata je Dalmacija.

 

Podijeli:        

// PROMO

// IZ KATEGORIJE

//   FOTO GALERIJE

//   VIDEO