Zaboravljeni Šibenik

Od Bosne do Mikonosa ili sve ljepote dalmatinske arhitekture

Zaboravljeni Šibenik   |   Autor: Ivo Glavaš   |   30.10.2021 u 08:51

  Arhiva/ ŠibenikIN
'Nije bespravna gradnja problem sama po sebi. Problem je ružnoća tih objekata'. Tako je svojedobno na temu bespravne gradnje govorio jedan šibenski arhitekt. I nije puno promašio. Osim što je u međuvremenu gomila tih ružnih bespravnih objekata uspješno legalizirana. Kao da nikoga nije iznenadila brojka od nekoliko stotina tisuća bespravnih kuća. Sve to u vremenu koje nije bilo baš toliko bespravno, jer su se uredno izdavale potpuno legalne građevinske dozvole.

'PAPIERE, BITTE' ILI 'PAPIRE, MOLIM' OSNOVNA JE DEVIZA EU

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća biti arhitekt bilo je prilično teško. Ništa se nije gradilo, a i ono malo što se gradilo uglavnom je bilo bespravno. Kako prepoznati objekte iz te 'faze'? Vrlo jednostavno. Pošto je svatko gradio za sebe i bez ikakvih projekata, takve su i kuće. Neke podsjećaju na središnju Bosnu, neke na Hrvatsko zagorje, a neke na Liku i Gorski kotar. Ljudi su gradili kako su znali, u oblicima koje su poznavali u kraju iz kojeg su dolazili. A onda, nakon definitivnog završetka Domovinskog rata i ponovnog dolaska turista, aktivira se i tržište nekretnina. U međuvremenu je koliko-toliko profunkcionirala pravna država, pa se od tog vremena počinje uglavnom graditi s legalnim dokumentima. Arhitekti iznenada postaju vrlo traženo zanimanje.

Pravu građevinsku eksploziju Hrvatska doživljava početkom 2000-ih. Na sve strane se gradi, a tako ostaje sve do danas. Potreba za inženjerima arhitekture, građevine, strojarstva pa čak i prometa nikad nije bila veća. U međuvremenu, kako se bližio dan ulaska u Europsku uniju u srpnju 2013. godine, Hrvatska počinje ubrzanu legalizaciju svih bespravnih objekata. Hrvatska gradnja preko noći više nije bespravna, sada je zatrpana gomilom papira, dokumentacije, nacrta, dozvola. Ulaskom u Europsku uniju naša potreba za 'papirima' samo se povećala, kao da će samo s količinom dokumentacije odmah doći i ista količina civilizacije i reda kao u Njemačkoj. 'Papiere, bitte' ili 'papire, molim' osnovna je deviza Europske unije. Barem smo tako mi zamislili Europsku uniju. Na njemačkom jeziku, naravno. Iako je u Europskoj uniji službeni jezik svih 27 članica. Pa tako je i Hrvatski službeni jezik EU. Kao što je u jednom dijelu članica EU službena valuta euro, iako mi još sanjamo njemačku marku pa kao sumanuti štedimo u eurima.

Dotle neki naši 'najveći domoljupci' žele referendum na kojem će hrvatski građani odlučiti žele li euro. Za koji su se već odlučili. To je valjda jedini referendum kod nas koji je proveden prije samog provođenja.

OD BOSANSKIH KROVOVA DO MIKONOSA I TO POTPUNO LEGALNO 

S tim i takvim graditeljskim kapitalom ulazimo u eru neviđenog turističkog i graditeljskog prosperiteta posljednjih deset godina. Cijene kvadrata zemljišta i nekretnina odlaze u nebo, a nakon turizma najvažnija gospodarska grana u Hrvatskoj je graditeljstvo. Međutim, možda je bolje da tu eru, u kojoj se upravo nalazimo i koju bi sljedeća generacija Hrvata odmah trebala zaboraviti, nazovemo njenim pravim imenom – erom urbanih vila. Čudovišni zidovi tih kao jaje jajetu istih građevina zadnje desetljeće niču na dalmatinskoj obali. Što je urbana vila? O gluposti tog naziva uopće nije potrebno trošiti riječi, ali ponudit ću jedno onako narodno objašnjenje. U svijesti hrvatskih građana urbane vile su vlasništvo ljudi koji do svog bogatstva nisu došli baš na zakonit način. U stvarnosti to su jednostavni, kockasti objekti ravne terase umjesto krovišta, obvezno s bazenom ispred i staklenim ogradama na balkonima. Mada vam ovaj opis može izgledati previše jednostavan, stvari stoje upravo tako. Urbane vile od onih u podsljemenskoj zoni Zagreba do juga Dalmacije iste su. Kad gledate Dalmaciju iz daljine kao da je netko grčki otok Mikonos u Egejskom moru, globalni centar partijanera, prebacio u Dalmaciju. 

Mikonos (Wikimedia commons licenca, autor Carlo Pelagalli)

Kakve veze imaju ti objekti s tradicionalno gradnjom u Dalmaciji?

Apsolutno nikakve. Tradicionalna kuća u Dalmaciji je jednostavna pravokutna kamena prizemnica, ili katnica s drvenim krovištem na dvije vode. Nekad je krovište bilo pokriveno kamenim pločama, a nakon toga kupom kanalicom. Okućnica je bila također jednostavna, a ljetni hlad obvezno je činilo stablo koštele. To brzorastuće stablo predivne krošnje, jednostavna je i za održavanje posve nezahtjevna biljka. Koštela, stručnog naziva Celtis australis, zaštitni je znak tradicionalne, izvorne Dalmacije. 

A da biste vidjeli kako izgleda tradicionalna dalmatinska kuća najbolje je da odete na izlet u zaleđe Primoštena ili Rogoznice. Tamo još uvijek postoje naselja sa sačuvanim izvornim objektima. Zar niti jedan arhitekt nikad nije otišao vidjeti kako izgleda ta izvorna dalmatinska kuća, pa je barem pokušao kopirati prilikom projektiranja novih objekta. Ili je pritisak investitora toliki da svatko za sebe u Dalmaciji želi jedan dio Mikonosa.

S bazenom na terasi. Iako im je more u neposrednoj blizini. Kao da u Dalmaciji ljeti ima vode na bacanje za njihove bazene iz hira. Može li naše prostorno planiranje konačno tome stati na kraj? Ako u Hrvatskoj prostorno planiranje još uopće postoji. Svojedobno je početkom 2000-ih u Hrvatskoj bila ustanovljena posebna arhitektonska komisija koja je ocjenjivala projekte novogradnji. I nikome ništa. Mikonos se u Dalmaciju probio usprkos svemu. 

Čini se da Bosna i Hrvatsko zagorje s početka priče i nisu bili tako loši.

Podijeli:        

// PROMO


// IZ KATEGORIJE

//   FOTO GALERIJE

//   VIDEO