SVE SE OBJAŠNJAVA BOSNOM, A BOSNE NIGDJE

Sve što načelno znamo o najranijoj srednjovjekovnoj povijesti otoka Krapnja je da je bio u vlasništvu šibenskog kaptola, dok 1436. godine nije prodan plemiću Tomi Juriću. Oporukom je Jurić ostavio otok franjevcima. U to vrijeme su svi franjevački samostani na našoj obali Jadrana, odlukom pape Eugena IV od 1446. godine, pripadali središtu reda koje se nalazilo u Bosni (bosanskoj vikariji). Takvo stanje nije odgovaralo franjevcima u Dalmaciji pa su vrlo brzo samostani pridruženi franjevačkom središtu u Bosni, među kojima je i samostan Svetog Križa na Krapnju, prebačeni u dalmatinsku franjevačku provinciju sv. Jeronima, koja postoji od 1393. godine. Osim toga, ni Venecija nije dopuštala da bosanski franjevci budu u samostanima po Dalmaciji, pogotovo da budu na nekoj funkciji unutar samostana. Prema kasnijim povijesnim izvorima u samostanu Svetog Križa na otoku Krapnju boravili su neki franjevci porijeklom iz Bosne, ali nisu bili na funkciji nadstojnika samostana (gvardijana) ni na bilo kojoj drugoj funkciji. To je sve što znamo o ”bosanskoj” epizodi u povijesti otoka Krapnja. Sve ostalo, uključujući najranije naseljavanje, ima veze sa stanovništvom i događajima u neposrednoj blizini otoka Krapnja.

KRAPANJ NASELJAVAJU NAJBLIŽI SUSJEDI

Na Krapnju sredinom 15. stoljeća još ne postoji župa, a Krapanj se ne nalazi ni u popisu župa i naselja Šibenske biskupije iz istog vremena. Odakle onda današnje stanovništvo na otoku? Iz susjednih naselja Grebaštice, Jadrtovca i nekadašnjih povijesnih naselja u Donjem Polju. Stanovništvo je iz tih mjesta, od sredine 15. do druge polovine 16. stoljeća i katastrofalnog Ciparskog rata, pred Osmanlijama stalno bježalo na Krapanj. Iako privremeno nastanjeni na Krapnju, zadržavali su svoje posjede u mjestima iz kojih su pobjegli. Štoviše, dvije glavne bratovštine na otoku Krapnju su bratovština Svete Marije iz Grebaštice i Svetog Lovre iz Donjeg Polja. Župa na Krapnju ustanovljena je tek 1530. godine kad je na otoku bilo toliko stanovnika da su trebali stalnog duhovnika.

Tijekom mletačko-osmanskih ratova u 16. i 17. stoljeću kopnena naselja poput Grebaštice, Jadrtovca i Vrpolja pretrpjela su teška razaranja. Zbog stalnih migracija stanovnika tih naselja prema Krapnju i iz Krapnja natrag prema njihovim naseljima, teško je bez ciljanih istraživanja odrediti tko su ”izvorni” stanovnici otoka Krapnja. Osim stanovnika kopnenih naselja sa šibenskog teritorija, na Krapnju su boravili i neki Morlaci koji su također tu potražili zaštitu od Osmanlija. U samom Vrpolju, kao posljedica mletačko-osmanskih ratova prevladavali su Morlaci. Nakon što je mletačka vlast početkom Kandijskog rata 1646. godine srušila kaštel u Vrpolju, svi Morlaci iz Vrpolja preselili su se na otok Krapanj. U mirnodopsko vrijeme neke od morlačkih obitelji vratile su se u Vrpolje, a dio je ostao na Krapnju ili se preselio u druga mjesta na šibenskom teritoriju, uključujući i sam Šibenik.

UPORNI PREPISIVAČI ZASTARJELIH PODATAKA

Povijest naselja na teritoriju nekadašnje šibenske srednjovjekovne komune don Krsto Stošić prikazao je u svojoj knjizi pod naslovom ”Sela šibenskog kotara”. Objavio ju je u Šibeniku davne 1941. godine, u jeku Drugog svjetskog rata. Za istraživače prošlosti Šibenika ta je knjiga dobra za stjecanje osnovnih znanja, ali ništa više od toga. Znanost je od vremena don Krste Stošića znatno napredovala, pogotovo u posljednje vrijeme. Analizirajući župne matice i javnobilježničke ugovore možemo doći do puno preciznijih podataka o stanovništvu naselja na teritoriju Šibenika i samom gradu Šibeniku, kao i o njihovim migracijama tijekom srednjeg i novog vijeka. Svi ti novi radovi, koji na znanstveni način obrađuju povijesne teme povezane sa Šibenikom, lako su dostupni na internetu. Usprkos tome neki ”lokalpatrioti” i dalje pišu goleme knjige o Šibeniku, koje ne služe ničemu osim napuhavanju vlastitog ega. Podloga svih tih uradaka je gore spomenuta knjiga don Krste Stošića. Da je samo znao kakvu će sudbinu imati njegovo životno djelo, vjerojatno bi ga se bio odrekao.

Voljeti svoj grad, ili kako se moderno kaže biti lokalpatriot, pozitivna je stvar. Ali ne na štetu znanstveno dokazanih činjenica.