KRAJ KULTURE STARIH INSTITUCIJA KAKVU SMO NEKAD POZNAVALI

Ta naoko bezazlena anegdota natjerala me da se zapitam gledamo li kraj kulture kakvu smo nekad poznavali? Je li nagovještaj tog kraja bio krah tiskanih medija? Taj se krah osjetio i u konkretnim, svakodnevnim izrazima. Odavno više nitko ne saziva ”konferencije za tisak”, nego ”konferencije za medije”. Što u kulturnom smislu uopće znači nabrajanje nekakvih izložbi lokalnih muzeja i galerija, kad je kultura spontano otišla u potpuno drugim smjerovima? Posljednji ”okršaj” oko financiranja šibenskih Tvrđava kulture najbolji je pokazatelj da tradicionalna kultura starih institucija, i njeni glavni protagonisti, ne shvaćaju da ih je vrijeme odavno pregazilo. Ili da se poslužimo riječima mog kolege Zdravka Pilića, dugogodišnjeg kolumniste Slobodne Dalmacije i Šibenskog lista, koji je usred te polemike napisao sljedeće ”proročanske” rečenice: ”Deset godina poslije, nekadašnji Odjel šibenskog Muzeja narastao je toliko da bi danas cijeli Muzej komotno mogao biti Odjel unutar Tvrđave, koja je narasla na 65 zaposlenih, od kojih je 70 posto njih s višom i visokom školom. Imaju i svoje arheologe, koji kopaju okolo, apliciraju na EU projekte, pa su tako skroz poremetili neke uobičajene “odnose snaga” koji su koliko do jučer vladali na šibenskoj kulturnoj sceni.”

Kad bismo se šalili, mogli bismo kazati da je i šibenski gradski muzej zapravo tvrđava, pa bi se kao takav lako uklopio u ostale šibenske tvrđave u sastavu Tvrđava kulture. Naime, nekadašnja Kneževa palača, koja je danas zgrada Muzeja grada Šibenika, u prošlosti je bila još jedna tvrđava u središtu srednjovjekovnog Šibenika, o čemu sam već pisao u svojim kolumnama. Međutim, nije mi namjera da ovom kolumnom zbijam šale, nego da pokušam pronaći odgovor na izazove na koje tradicionalne kulturne institucije očito ne mogu odgovoriti. Ali prije toga treba znati da se niti jedna takva kulturna institucija u Europi i svijetu više ne može organizirati i djelovati po inerciji. Tipična zapadna društva, koja i u kulturnoj sferi znaju što je to prihod i rashod, dugo traže odgovore na postavljena pitanja. Na neki način i naše kulturne institucije pomalo bi trebale podsjećati na trgovačke centre, ali ne u onom banalnom potrošačkom smislu, nego u smislu da se u te ustanove dolazi zbog više razloga. Za ilustraciju ćemo se ponovno poslužiti Pilićevim rečenicama: ”K tome, od skromnog muzejskog odjela, neželjenog “trinaestog praseta”, kojeg je svatko gurao od sebe, zlurado predviđajući kako će biti tek puki “uhljebarij”, danas je Tvrđava kulture postala institucija koja upravlja sa svim obnovljenim kopnenim tvrđavama u Šibeniku: Barone, Sveti Ivan, Sveti Mihovil, Kućom umjetnosti “Arsen”, a ima i prekomorski posjed – nedavno otvoreni Centar koralja na otoku Zlarinu. Last but not least, pod njezinom je ingerencijom i Adventura i doček Nove godine u Šibeniku. Koji je posljednjih godina također postao nacionalna tema. Specijalizirani glazbeno-scenski portali pred kraj godine napeto prate tko će to u najdužoj noći u godini nastupiti u Šibeniku.”

Uvažavajući sve ove podatke, u odnosu na dinamične Tvrđave kulture, tradicionalne šibenske kulturne institucije izgledaju kao tehnološki iscrpljene tvornice s kraja socijalističkog razdoblja. U javnoj polemici oko Tvrđava kulture, među ostalim, postavljena su i brojna potpuno pogrešna pitanja. Kao što je pitanje o broju zaposlenih, jer ako pažljivo analiziramo broj zaposlenih u starim šibenskim kulturnim institucijama i usporedimo taj broj s količinom sredstava koje su iste institucije privukle iz europskih fondova, ili brojem naplaćenih ulaznica, naglo će nam pasti raspoloženje.

KAKO ĆE U BUDUĆNOSTI IZGLEDATI KULTURA?

Odgovor na to pitanje u ovom trenutku ne znaju ni oni koji svaki dan gledaju u ”kristalnu kuglu”. Jesmo li prije dvadesetak godina pretpostavljali da će se sve što nam treba i sve što jesmo nalaziti u jednom mobitelu? Jesmo li mogli predvidjeti da će ljudi odustati od čitanja tekstova, koji idu dalje od naslova? Jesmo li mogli pretpostaviti da ono što se nije dogodilo na društvenim mrežama, kao da se nije dogodilo?

Da ne bi bilo zabune o tome koji je moj stav oko financiranja kulture - svaki cent uložen u kulturu je novac uložen u prenošenje i očuvanje naših zajedničkih vrijednosti. Ali to ne znači da su zauvijek i u kamenu zapisane institucije koje će provoditi i prenositi hrvatsku i šibensku kulturu. Jer kultura su prije svega ljudi i njihova djela. A oni se mogu javnosti predstaviti na puno načina, a prije svega putem suvremenih medija i društvenih mreža. Nigdje nije određeno da se neko novo, vrlo popularno književno djelo ne bi moglo predstaviti u lokalnom kafiću. Najbolji je primjer kako obogaćivanjem ponude preko kulture šibenski klub ”Azimut” pokušava doći do novih gostiju. Slično su se počeli ponašati i drugi ugostitelji. Je li time kultura desakralizirana? Je li izgubila onu mističnu, tradicionalnu vezu institucije i pojedinca? Ne bih rekao.

Kad sam 2015. godine počeo pisati kolumne za portal ŠibenikIN, glavni cilj bio mi je pokušaj prenošenja priča o kulturnoj baštini na - većini građana - što jednostavniji i prihvatljiviji način. I danas, gotovo deset godina kasnije, moj glavni cilj ostao je isti. Jesam li mogao pisati kolumne za neki tradicionalni tiskani medij? Mogao sam, ali kome bih slao poruke – nekolicini ”novinskih fanatika” koji odbijaju prihvatiti realnost digitalnih medija.

NEMA VIŠE ROMANTIČARA

Da je sve ponuda i potražnja na neki način osjetio sam i tamo gdje se to najmanje očekuje. Prije svakog gostujućeg predavanja studentima četvrte godine studija povijesti umjetnosti Sveučilišta u Zadru, kroz glavu mi prođe misao hoće li ih moje predavanje zainteresirati? Hoću li im i ovaj put biti zanimljiv? Hoće li se zbog mog predavanja netko od studenata u bliskoj budućnosti htjeti baviti spomenicima kulture? Prije dvadesetak godina vjerojatno bih bio u napasti da pripremim samo jedno predavanje koje bih ponavljao generacijama studenata. Sve dok sebi i njima ne bih dosadio.

Eto, toliko su se vremena promijenila. Htjeli to ili ne, svi će se naposljetku morati prilagoditi novom i nepoznatom. Broj klikova, ključne riječi i Google Analytics odavno su svakodnevica mnogih struka. Nema razloga da slično ne bude i u kulturi, jer je vrijeme romantizma odavno iza nas. Ili kako bi rekao glasoviti Charles Bukowski, najbolji predstavnik smjera u književnosti kojeg su nazvali ”prljavim realizmom”: ”Ako počnem govoriti o ljubavi i zvijezdama, molim vas spustite me.”