Zaboravljeni Šibenik

Jadrija: Gradska četvrt ili samo još jedna nostalgija?

Zaboravljeni Šibenik   |   Autor: Ivo Glavaš   |   18.09.2021 u 09:27

  Arhiva/ ŠibenikIN
Jadrija je bila zamišljena i izgrađena kao izletište i kupalište Šibenčana. Tako je barem bilo od samog početka, te sada davne 1922. godine, pa sve negdje do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća.

Nakon toga pomalo počinje izgradnja vikendica, a uskoro se probija i asfaltira nekoliko kilometara ceste, kao odvojak nekad važne ceste za Martinsku. Ceste koja je od srednjeg vijeka bila ključna za povezivanje Šibenika sa sjevernom Dalmacijom, sve dok 27. srpnja 1966. godine nije svečano pušten u promet šibenski most. 

VIZIJA JADRIJE IZ 1922. GODINE I ZADRUŽNI KAPITAL

Osnivači Jadrije 1922. godine nisu mogli izabrati bolju lokaciju za odmor i razonodu Šibenčana. Otočić sv. Andrije, preko puta tvrđave sv. Nikole na ulazu u Kanal sv. Ante, trebalo je samo malo nasuti i povezati s kopnom. U to vrijeme, između dva svjetska rata, posvuda na istočnoj obali Jadrana bilo je sličnih kupališnih objekata s kabinama. Danas je Jadrija jedno od posljednjih preostalih izvornih kupališta iz tog doba. Nakon proširenja i dodavanja novog niza kabina desetak godina kasnije, kupalište Jadrija bilo je dovršeno. Ništa više od toga osnivači Jadrije nisu bili ni zamislili. Njihovo kupalište Jadrija bilo je u suštini zadruga u kojoj je poslovne udjele imao određeni broj tada uglednih Šibenčana. Obveznice zadruge 'Kupalište Jadrija' i svoju kabinu imao je i moj djed.

Takva vizija Jadrije trajala je relativno kratko, tek nekih tridesetak godina. A onda se nakon Drugog svjetskog rata dogodila radikalna promjena društvenog i političkog sustava. Kupalište Jadrija, osnovano i upisano u registru šibenskog suda kao zadružno vlasništvo, postalo je sveopće, društveno. 

DRUGA VIZIJA - KUPALIŠTE 'RADNOG NARODA'

U socijalističkom sustavu bivše Jugoslavije počinje druga faza kupališta Jadrija. Nije ni ta faza bila baš s odsustvom vizije, ali kao i sve druge vizije u socijalizmu i ta se 'otela kontroli'. Jadrija je postala kupalište za radni narod, a kabine su preuzela i dogradila društvena poduzeća. Istovremeno je, nešto dalje od kabina, planiran niz manjih prizemnih vikendica bez okućnice, na zemljištu u vlasništvu gradskog komunalnog poduzeća. Naravno, prethodno je zemlja oduzeta privatnim vlasnicima. Sve je bilo naoko dobro zamišljeno: niz kabina pa onda niz vikendica okruženih šumom. U međuvremenu je drugo društveno poduzeće, iza nekadašnjeg austrijskog svjetionika na rtu Jadrije, sagradilo niz drvenih kućica. 

Rekli bismo prava idila. 

Doista nitko ne bi mogao prigovoriti takvoj zamisli jer ona ni na koji način nije devalvirala originalnu viziju Jadrije. Međutim, život je vrlo brzo demantirao tadašnje planere. Vikend naselje Jadrija se od kraja 60-ih godina prošlog stoljeća naglo širi, a kupci vikendica, sada sve više iz unutrašnjosti Hrvatske, krenuli su u ograđivanje onog što su smatrali svojom okućnicom. Iako formalno taj prostor oko vikendica nikad nisu dobili u vlasništvo. 

Na taj način je ta vizija raja za radni narod propala gotovo u samom začetku, kao i sve što je u socijalizmu imalo bilo kakve veze s vlasništvom. I tipičnim socijalističkim eksperimentima s vlasništvom. Zamišljeni mirni odmor vikendaša na Jadriji pretvorio se u stalne bitke oko okućnica, a socijalni i urbanistički eksperiment u kaos.

JADRIJA DANAS - RAST BEZ IKAKVE KONTROLE 

I to stanje opstaje desetljećima. Kupalište na jednoj i vikendice na drugoj strani, koje se pomalo šire u smjeru Srime. A onda dolaze 90-te, povratak u demokraciju i privatno vlasništvo, bolje rečeno pretvorbu društvenog, općenarodnog vlasništva u državno da bi se moglo privatizirati. Jer privatno je i u socijalizmu postojalo i demokracija u tom pogledu nije donijela baš ništa, osim zakašnjelog povrata imovine. Koji je u Hrvatskom saboru izglasan tek 1996. godine, šest godina od osnivanja demokratske Hrvatske koja Božićnim ustavom iz 1990. godine jamči privatno vlasništvo. Kabine na kupalištu Jadrija ulaze u zonu javnog pomorskog dobra i na taj način kao da vise u zraku. U kabinama ostaju zadnji zakupci iz doba socijalizma, i tako sve do danas. Dramatična promjena događa se u zoni gdje su prve vikendice. Grad Šibenik gubi sudski spor, a zemljište pravomoćnom presudom prelazi u vlasništvo Hrvatskih šuma. 

I tu počinje zaplet. Nekadašnje vikend naselje u međuvremenu postaje gradska četvrt Grada Šibenika na zemljištu u vlasništvu Hrvatskih šuma. Rezultat je da na Jadriji, osim nekoliko nerazvrstanih cesta, nema javnih prostora u vlasništvu Grada Šibenika. Što praktično znači da Grad Šibenik i državna infrastrukturna poduzeća imaju problema prilikom gradnje i postavljanja elementarne komunalne infrastrukture na Jadriji. Dakle, gradska četvrt Jadrija je najuži dio Grada Šibenika, a gotovo ništa tamo nije gradsko. Postavlja se pitanje jesu li oni koji su početkom 2000-ih Jadriju pretvorili u gradsku četvrt uopće dobro razmislili o posljedicama svog čina. Mogli bismo se u šali zapitati kakvo je to uopće naselje Jadrija, i k tome još gradska četvrt, kad nema ni svoje župne crkve.

JADRIJA KAO SUKOB VIZIJA OD KOJIH JEDNA TO UOPĆE NIJE

Jadrija je tako danas sukob suprotstavljenih vizija: one izvorne iz 1922. godine, one poslijeratne i one koja je dovela do stvaranja gradske četvrti. Koja je vizija bila jača? Koja je vizija bila stvarna? Nesumnjivo ona iz 1922. godine. Osnivači Jadrije vidjeli su je kao zonu odmora i rekreacije Šibenčana i to zaslužuje da ima naziv i karakter vizije. Od te vizije Jadrije danas postoje samo kabine, ali od drugih vizija ne postoji ništa. Postoji samo određeni, relativno mali broj stalnih stanovnika Jadrije koji su svoju viziju Jadrije pretvorili u gradsku četvrt. Koliko su u tome uspjeli vidi se po komunalnoj opremljenosti i urbanim sadržajima na Jadriji. Gdje ne postoje niti osnovni uvjeti da bi Jadrija uopće bila naselje, a kamoli gradska četvrt Grada Šibenika. Doista se pretvorba Jadrije u gradsku četvrt ne bi mogla nazvati nekom osobitom vizijom, već više trenutnim interesom skupine ljudi koji ni sami nisu znali što bi s tim.

Nakon svih 'vizionara', Jadrija kao da stoji na mjestu. Ugođaj one Jadrije iz 1922. godine odavno je nestao. Nestao je i ugođaj one Jadrije na koju smo se odlazili kupati istoimenim brodom. Usprkos svemu, uspomena na prvu viziju Jadrije iz 1922. godine ipak još živi u sjećanjima Šibenčana. 

Ali samo kao nostalgija.
  

 

Podijeli:        

// PROMO


// IZ KATEGORIJE

Kako procjenjujemo starost kuća u povijesnoj jezgri Šibenika
Franjo, posljednji od šibenskih Zavorovića, gradio je za vrijeme Francuza ceste po kojima se i danas vozimo
Slavimo 100 godina Jadrije: Vrijeme je da kažemo pravu istinu o kabinama na kupalištu
Šibenski most načinom gradnje jedinstven je u svijetu i zaslužuje postati spomenikom kulture

//   FOTO GALERIJE

//   VIDEO