Teško je kazati je li to samo bizaran događaj, ali nije jedini vezan za katedralu sv. Jakova. Puno je bizarnije da graditelj i kipar Nikola Firentinac, zbog čijeg je umijeća naša katedrala 2000-te godine upisana na popis UNESCO-a, nema ni ulicu u Šibeniku.

Da nije bilo Nikole Firentinca naša katedrala ne bi bila u UNESCO-u, a ne bi bilo ni prave renesanse u Šibeniku

Dovoljno je kazati da nije bilo Nikole Firentinca ne bismo gledali upravo ovakvu šibensku katedralu sv. Jakova kakva je sada. Firentinčeva kupola, inovativni montažni sustav gradnje svodova i kupole, te prekrasna renesansna skulptura i dekoracija ono je što nam već iz daljine prvo upada u pogled. A upravo taj montažni sustav gradnje svodova katedrale kamenim pločama i rebrima, osnovni je razlog zašto je katedrala sv. Jakova 2000-te godine upisana na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Naime, šibenska katedrala je te godine upisana prema prvom, drugom i četvrtom od ukupno deset kriterija za upis na popis UNESCO-a. Firentinčeva genijalnost sadržana je možda u najvažnijem, drugom kriteriju koji se odnosi na to da spomenik, među ostalim, treba biti izuzetan primjer razvoja arhitekture i tehnike gradnje.

'Katedrala sv. Jakova plodni je rezultat značajne razmjene utjecaja između tri kulturno različite regije Sjeverne Italije, Dalmacije i Toskane u 15. i 16. stoljeću. Rezultat ove razmjene utjecaja su jedinstvena i izuzetna rješenja tehničkih i strukturnih problema konstrukcije svodova i kupole katedrale.' Upravo tako stoji u obrazloženju drugog kriterija UNESCO-a za upis naše katedrale na popis svjetske kulturne baštine.

Firentinac nije u Šibeniku radio samo na katedrali sv. Jakova već je svoj umjetnički trag ostavio na nizu sakralnih objekata crkvi sv. Ivana, crkvi sv. Frane i Novoj crkvi, stavljajući Šibenik na kulturnu kartu europske renesanse. Među ostalim, i zbog njega se Šibenik nalazi u svim svjetskim turističkim, stručnim i znanstvenim brošurama, a katedrala sv. Jakova privlačila poglede svih važnijih svjetskih putopisaca. Mogli bismo slobodno kazati da nije bilo Nikole Firentinca ne bi bilo ni renesanse u Šibeniku.

Nekad zaslužni građanin Šibenika, Firentinac je danas zaboravljen

Tek u novije vrijeme, u hrvatskoj povijesti umjetnosti, znanstvenim i kulturnim krugovima Nikola Firentinac dobio je mjesto koje zaslužuje. Sve do nedavno u našoj znanosti tvrdilo se da je Nikola Firentinac dovršavao katedralu kakvom ju je zamislio Juraj Dalmatinac. Ta znanstveno duboko pogrešna teza kod nas je trajala jako dugo. Suvremenim rječnikom kazano, godinama smo otimali Nikoli Firentincu autorska prava na katedralu sv. Jakova. Premda je još od 1914. godine i objave kapitalnog znanstvenog rada Hansa Folnesicsa pod nazivom 'Studije povijesti razvoja arhitekture i skulpture 15. stoljeća u Dalmaciji', bio posve jasan presudni Firentinčev doprinos gradnji šibenske katedrale sv. Jakova. Nažalost veliki austrijski znanstvenik Hans Folnesics umro je vrlo mlad 1922. godine u Beču u 36. godini života. Zato je duboku starost doživio njegov 'rival', također austrijski znanstvenik Dagobert Frey glavni zagovaratelj znanstveno pogrešnih teza o šibenskoj katedrali i ulozi Jurja Dalmatinca. Dagobert Frey je puno poznatiji po podržavanju nacizma i aktivnom sudjelovanju u pljački poljskog kulturnog blaga nakon nacističke okupacije Poljske u rujnu 1939. godine.

Nikola Ivanov Firentinac više je od 30 godina živio i radio u Šibeniku, ali njegov život i djelatnost možemo rekonstruirati iz svega oko 30 povijesnih dokumenata. Pred kraj života postao je i građaninom Šibenika. Kao takav spominje se u ugovoru od 10. siječnja 1502. godine kojim je postao protomajstor na izgradnji šibenske Nove crkve. Takav se status osobama, koje nisu bili rođeni Šibenčani, podjeljivao vrlo rijetko pa nam i to govori kako su tadašnji Šibenčani držali do Nikole Firentinca. Juraj Dalmatinac nikad nije postao građaninom Šibenika, iako se u njemu nastanio i živio najmanje dvanaest godina kako je to za dobivanje građanstva nalagao šibenski Statut. Tek je sin Jurja Dalmatinca, Pavle za sebe tvrdio da je šibenski građanin.

Nikola Firentinac možda je bio Hrvat, dok se za Jurja Dalmatinca to teško može kazati

Nakon postavljanja spomenika Jurju Dalmatincu ispred katedrale sv. Jakova veliki članak o njemu u Šibenskom listu 4. srpnja 1962. godine napisao je autor koji se potpisao samo inicijalima. Navodno upućeni, neimenovani autor raspisao se o katedrali i djelatnosti Jurja Dalmatinca, i na kraju napisao nešto što je bilo i ostalo mantra nekih naših povjesničara umjetnosti: Juraj Dalmatinac je naš umjetnik, dakle nedvojbeno Hrvat iz Dalmacije.

I tako se slagala velika 'domaća' priča u kojoj je Juraj Dalmatinac bio najvažniji lik. Prema toj priči Dalmacija je u prošlosti bila zasebno kulturno središte koje je onako ni iz čega rodilo umjetničke genije kao što je Juraj Dalmatinac. U tu svrhu izmišljen je nepostojeći gotičko-renesansni stil umjetnosti kojeg je 'izumio' upravo Juraj Dalmatinac. Sve se dobro poklopilo, socijalizam s navodnim ljudskim likom stvarao je mit o vlastitoj umjetnosti. Pri tom naravno o Nikoli Firentincu ni riječi. Nadimak Firentinac nije im se uklapao. Ipak je Firenca grad u Italiji. Te budalaštine su se desetljećima valjale hrvatskim znanstvenim, kulturnim i medijskim prostorom i još se valjaju. Kao da se u prošlosti između Dalmacije i Italije komuniciralo cestom. Putovalo se morem i te društvene, političke i kulturne veze bile su iznimno jake, tako da danas na obali Hrvatske i Italije pratimo iste kulturne fenomene. Zbog toga je neke umjetnike teško odvojiti od njihovih djela na obje obale Jadrana. Još teže ih je etnički odrediti u multikulturnom mediteranskom svijetu.

A onda nastupa potpuni preokret. Nikola Firentinac mogao bi biti Hrvat, moguće sin šibenskog majstora Ivana Kokarića. Nadimak Firentinac dobio je zbog svog školovanja u Firenci. Umjetnik istog imena radio je na crkvi sv. Ante u Padovi i spominje se u povijesnim dokumentima 1449. godine. Dakle, Nikola Firentinac mogao bi biti Nikola Kokarić, koji je naukovao i radio u Italiji i nakon toga se vratio u svoj rodni kraj. Sve to je 2002. godine otkrio profesor Emil Hilje sa Sveučilišta u Zadru, koji je nakon dugo vremena neke stvari oko šibenske katedrale postavio na svoje mjesto. Prije svega jasno je pokazao da ostarjeli Juraj Dalmatinac, koji cijeli život radi u tradiciji venecijanske gotike, nije pred kraj života mogao izmisliti zrelu renesansu umjetnost. Profesor Hilje tako je uvjerljivo razmontirao dugogodišnje mitove hrvatske povijesti umjetnosti. Možda je dokazao i da je Nikola Firentinac bio Hrvat, ali za Jurja Dalmatinca rođenog u Zadru, i pored gotovo tri stotine povijesnih dokumenata u kojima se spominje, to teško možemo tvrditi.

Nikola Firentinac u Šibeniku mora dobiti ulicu (trg) i spomenik

Zbog svega navedenog, tako značajna osoba za Šibenik, Dalmaciju i Hrvatsku,  zaslužuje u Šibeniku, gradu koji je toliko zadužio, svoju ulicu ili trg. I spomenik koji treba otkriti uz veliku javnu svečanost, kojom ćemo pokazati kako Šibenik cijeni svoje velikane. Puno je umjetnika, među kojima su i neki suvremenici Nikole Firentinca, dobilo ulice i trgove u gradu Šibeniku, a pri tome je samo jedan umjetnik po značenju za naš grad s njim usporediv – Juraj Dalmatinac. Današnja Ulica Jurja Dalmatinca - vrlo logično - počinje od onog dijela Trga republike Hrvatske koji gleda na glavno pročelje katedrale sv. Jakova. Na tom dijelu trga je i monumentalna skulptura Jurja Dalmatinca s pogledom na katedralu sv. Jakova. Svoju ulicu u povijesnoj jezgri Šibenika ima i Bonino iz Milana, koji je na skulpturi i dekoraciji za katedralu sv. Jakova radio vrlo kratko prije službenog početku gradnje, i potom 1429. godine naprasno umro od kuge. U odnosu na Nikolu Firentinca on je tek drugorazredni umjetnik.

I da ne nabrajamo dalje popis onih koji u gradu Šibeniku i njegovoj povijesnoj jezgri imaju svoju ulicu ili trg, a da za njih niste nikad čuli. Jeste li zbog toga nešto propustili u svom obrazovanju? Pa, ne baš.