Zaboravljeni Šibenik

Gdje su granice obnove spomenika kulture?

Zaboravljeni Šibenik   |   Autor: Ivo Glavaš   |   19.02.2022 u 09:33

  Ilustracija/ ŠibenikIN
Često me građani pitaju prema kojim se pravilima obnavljaju spomenici kulture. Očekivano, nije im samo dovoljan odgovor da se to radi po zakonu i, kako volimo obično kazati, podzakonskim aktima. Zanima ih na kojim su pravilima zasnovani stručni postupci na spomenicima kulture i gdje su granice zaštite i obnove spomenika kulture. Možda biste se iznenadili, ali sva stručna pravila o postupanju na spomenicima kulture u suštini se svode na jednu, ali vrijednu međunarodnu povelju.

PRAVILA USTANOVLJENA DAVNE 1964. GODINE

Svijet je nakon Drugog svjetskog rata bio porušen. Posebno su teško stradali povijesni gradovi u Europi jer su se zaraćene strane koristile masovnim bombardiranjima gradskih središta. Najteža je sudbina zadesila Varšavu, glavni grad Poljske. Nakon hrabrog ustanka i predaje poljske Domovinske vojske na čelu sa zapovjednikom generalom Tadeuszom Komorowskim 5. listopada 1944. godine, nacisti su Varšavu ciljano sravnili sa zemljom. Kroz nekoliko mjeseci sistematski je uništeno 85 posto grada, a preostalo stanovništvo je protjerano. Nakon herojske obrane grada istu sudbinu, puno godina kasnije 18. studenoga 1991. godine, iskusili su Vukovar i Vukovarci. 

Sravnjena gradska središta europskih gradova trebalo je obnoviti jer su ona predstavljala kolektivnu uspomenu stanovnika. Što bi značila nova povijesna gradska središta od betona, čelika i stakla? Obnova centra Varšave pod vodstvom Jana Zahwatowicza, profesora Varšavskog sveučilišta i glavnog konzervatora Poljske počela je odmah nakon Drugog svjetskog rata. Ubrzo se pokazalo da su takve obnove velikih razmjera izazov i da treba postaviti neka međunarodno priznata pravila. Zbog toga su se u Veneciji 1964. godine sastali ugledni svjetski arhitekti, koji su se bavili poslijeratnom obnovom spomenika kulture, i donijeli međunarodnu povelju za konzervaciju i restauraciju spomenika i područja, poznatiju pod nazivom Venecijanska povelja. Povelja je relativno kratka. Ima samo šesnaest članaka, ali su svi pažljivo odabrani i zadiru u samu suštinu znanstvene misli i prijepora oko obnove spomenika kulture u prošlim stoljećima.

RESTAURACIJA SPOMENIKA PRESTAJE TAMO GDJE POČINJE PRETPOSTAVKA 

'Ljudi su sve svjesniji čovjekovih zajedničkih vrijednosti u pogledu kulturnih spomenika i baštine. Prepoznata je zajednička odgovornost čuvanja spomenika za buduće generacije. Naša je dužnost da ih predamo njima potpuno autentične.' To su uvodne rečenice Venecijanske povelje koja je podijeljena u šest poglavlja. Najvažnije je ono poglavlje koje se odnosi na restauratorske postupke, bolje rečeno na postupke kojima na spomenik vraćamo ono što je nestalo. Tu su autori Venecijanske povelje potpuno jasni: restauracija prestaje tamo gdje počinje pretpostavka. Dakle, moramo dokazati da znamo kako je spomenik kulture prethodno izgledao, da bismo ga mogli restaurirati. Kad kažemo dokazati, to znači imati precizne nacrte i fotografije iz kojih je moguće razumjeti dimenzije i prostorne odnose objekta ili njegovih dijelova. Kazat ćete da to nije jednostavan zahtjev. Zbog toga je dokumentiranje spomenika kulture najvažniji posao koji u konzervatorskoj struci uopće možete zamisliti. Svaka elementarna nepogoda, svaki potres uvijek iznova postavlja pitanje imamo li odgovarajuću dokumentaciju pomoću koje ćemo spomenik kulture ponovno sagraditi.

I tako dolazimo do najvažnijeg članka Venecijanske povelje, članka 11. u kojem se doslovno kaže da prilikom obnove nekog spomenika na njemu treba uvažavati sve njegove povijesne promjene i različite stilove. Cilj obnove i restauracije nije uspostava samo jednog kulturnog sloja na spomeniku, i to onog koji se konzervatoru zaduženom za spomenik najviše sviđa. U tom članku sadržana je sva prethodna stogodišnja europska stručna i znanstvena rasprava oko metodologije obnove spomenika kulture. Na kraju istog članka povelje stoji najvažnija rečenica da tako delikatne odluke ne može donositi konzervator pojedinac, nego je to u pravilu timska odluka.

POVELJA JE TALIJANSKA INICIJATIVA

Venecijanska povelja kao temeljni dokument konzervatorske struke zapravo je djelo dvojice Talijana, Piera Gazzole koji je predsjedavao inicijativom i njegovog kolege i prijatelja Roberta Panea. To su znanstvenici i stručnjaci koji su se suočili s najvećim poslijeratnim izazovima obnove talijanskih gradova i pojedinačnih spomenika. Među autorima Venecijanske povelje bio je i poljski znanstvenik, obnovitelj Varšave, Jan Zahwatowicz, Za predložak Venecijanske povelje uzeli su talijansku Povelju o restauriranju spomenika iz 1931. godine i osuvremenili je. O poslijeratnoj obnovi svojih gradova i spomenika talijanski stručnjaci objavili su veliki broj radova i knjiga, a i danas se oko toga vode žive znanstvene rasprave u Italiji. Posljednji, 16. članak Venecijanske povelje posvećen je upravo tome da svaki korak u obnovi spomenika kulture mora biti pažljivo dokumentiran i javno dostupan za daljnje znanstveno istraživanje. To je jedini način na koji će buduće generacije istraživača znati što smo radili na spomenicima kulture, i naš rad po potrebi korigirati. 

S vremenom su neke odredbe Venecijanske povelje postale predmetom stručnih rasprava, a postavilo se i pitanje zastarjelosti povelje. Čak su sastavljene nove međunarodne povelje, kao što je ona iz japanskog grada Nara iz 1994. godine, kako bi se Venecijanska povelja dopunila. Međutim, usprkos svemu Venecijanska povelja izdržala je testove i iskušenja suvremenog doba i još uvijek predstavlja temeljni dokument konzervatorske i restauratorske struke. 

'No Poljaci su htjeli da njihova prijestolnica uskrsne on¬dje gdje je bila i u onim formama i izgledu koji su sači¬njavali ambijent njihove najveće i junačke žrtve. Drugim riječima, grad se morao nanovo ukazati vjeran svojoj sta¬roj slici, slici domovine koja iznova potvrđuje potrebu za zasebnim postojanjem i upravo iz istih razloga koji su iza¬zvali temeljito razaranje koje je naložio Hitler; razaranje potaknuto ciljem da se ne ostavi ni traga koji bi mogao izražavati lokalnu predaju i neovisnost kulture.' Tako je 1958. godine zapisao Roberto Pane, nakon što je posjetio Varšavu i osobno se uvjerio u poslijeratnu obnovu spomenika u tom gradu.

Jesmo li mi danas jednako odgovorni prema našim spomenicima kulture?

Podijeli:        

// PROMO


// IZ KATEGORIJE

//   FOTO GALERIJE

//   VIDEO