- Ale je ljubavi i davao i primao u beskrajno velikim količinama – kazala je Antonija Modrušan, ravnateljica Galerije sv. Krševan u emotivnom govoru na početku same komemoracije.

- Ta ljubav ga je i dizala kad je padao i to je bila jedna strast prema životu i prema radu. To pokazuje koliko je on bio zaljubljen u život i u Šibenik, svoju obitelj, kiparstvo i likovnu umjetnost. Laka ti Ale hrvatska gruda i šibenska stina. Neka te Bog primi raširenih ruku i neka ti duša brodi duboko i visoko, jer to su zaista tvoje mire, Ale – poručila je Modrušan.

Povjesničar i glazbeni kritičar Tonči Šitin kazao je kako danas smrt u ljudi dolazi bez ikakvog reda.

- Nema tu onog reda kakav je bio recimo prije tisuću godina, onog prirodnog. Tako se danas smrt, zaključuje talijanski pisac Alberto Moravia, može odrediti kao nered kojim se ne zaključuje ništa, kao smrt koja slijedi sama iz sebe pod prividom života. Ostali smo bez našeg Ale i ostat ćemo se s njim družiti jedino u sjećanju. U susretima s njegovim radovima koju su ostali razbacani po gradu i dalje, na koje je gledao kao na poklone onima s kojima je dijelio život na asfaltu, u moru, konobama u tijesnim stanovima, galerijama ili grobljima. Svo ga je vrijeme boljela duša kao roba pa se okretao dobroti koja je posvuda bila deficitarna. Nikad prekinuta opsesija i jedini pravi zanos bili su mu kiparstvo, istraživanje u ateljeu, druženje s mladim kolegama i zainteresiranim posjetiteljima. Ale nije bio čovjek od osvete, na zlu stvarnost reagirao je satirom i vedrim humorom. Proslavio se svojim stvaralačkim duhom koji sluša svoje unutarnje glasove oslobođene kontrole i terora logike. Slijedio je onu Tolstojevu ideju da umjetnost mora ukloniti nasilje i u potpunosti posjedovati svoje vrijeme u stvaralačkom procesu. U ovom životu i svijetu Ale je unosio radost, igre i pjesme. Ostavio je duboki pečat u našim sjećanjima, kao projektil koji je kroz naš život proletio kao dionizijska fantazija – ispričao je profesor Šitin u svome govoru.

Profesor likovne umjetnosti Pavao Roca naveo je kako je Guberina u Šibeniku ostavio najviše svojih tragova rada i djelovanja.

- Imao je on tu svoje uzlete i krize, ali je u kontinuitetu ostavio hrpu toga što treba sagledati s vremenske distance kada ćemo to biti u stanju bolje ocijeniti i staviti u kontekst kulturne baštine ovoga grada. Ale je bio predodređen da se pokaže javnosti i javnost ocijeni njega i njegov rad. Zbog svog je britkog jezika bio i dva puta u zatvoru. Završio na robiji u Staroj Gradiški, na šest mjeseci, zato što je u jednom društvu rekao da je katolik i da slavi Božić. A drugi put, jer je rekao da je JNA nikakva vojska, onako po šibenski, impulzivno. Nije se on libio nikom reći, po njegovom mišljenju, što ga ide. Nikad s figom u džepu – priča Roca.

Šibenski novinar Nikola Urukalo, dugogodišnji prijatelj Ale Guberine priznaje da ga je on fascinirao u svakom smislu, kao čovjek, kipar i umjetnik.

- To me sve vodilo kroz 30-ak godina našeg prijateljstva. On je onaj Šibenčanin kojeg je Arsen Dedić opisao kad je rekao: 'je da jesu mrvu grezi, al´ su dobre čudi'. Mogli bi o njemu napisati i reći puno toga, ali nikada nećemo do kraja uspjeti dočarati što je on značio za ovaj kraj. Ali, kad govorimo o Ali, ne možemo ne spomenuti Silviju. Ona je bila ta, veličanstvena žena, koja je držala pet kantuna kuće do posljednjeg dana. Ale je bio posvećen svojoj umjetnosti i svima nama, ali ona je bila razlog zbog koje je on toliko dugo stvarao. Zahvaljujući njoj, Ale je ostavio ovu silnu umjetnost iza sebe – govori Urukalo.

Stanko Ferić, šibenski novinar, napomenuo je kako je Ale bio jedini kipar koji je radio i stvarao cijeli svoj život.

- Pitao sam ga jednom zašto je ostao u Šibeniku, a on mi je odgovorio: 'Ja sam se rodio u Docu, di dite iz matere ispada ravno u more, a duša mu se odma zaplete o cime u mandroču pa ne može otići i tu zavijek ostane'. Priznao mi je da je to samo izgovor, jer on bez Šibenika ne može. Govorio je za sebe da je u Šibeniku kao brod u boci kojeg je prodao Arsenu Dediću dok je studirao u Zagrebu. Pitanje je je li tada nastala ta Arsenova pjesma 'Brod u boci' – pita se Ferić.

Njegovu pjesmu je znao na pamet, ali na svoj način:

… kao brod u boci ja u tebi Šibeniče putujem

i neću otići nikada

jer suviše ti dugujem

da bi te se odrekao

I predobro sebe poznajem

da bi bez tebe Šibeniče mogao

kao brod u boci ja u tebi Šibeniče putujem i previše ti dugujem

Jer dao sam ti voljeni moj premalo

I manje nego što sam ljubavi tvoje dobio...

Aleksandar Ale Guberina rodio se 14. svibnja 1946. godine u šibenskom Docu, u Kvartiru, gdje je proveo svoje djetinjstvo. Nastavnici likovnog odgoja u osnovnoj školi su već prepoznali njegov talent i usmjerili ga na Školu za primijenjenu umjetnost u Splitu. Uspijeva potom upisati i Likovnu akademiju u Zagrebu te paralelno sa studiranjem izrađuje makete brodova. Njegov dugi kiparski radni vijek zabilježen je bogatim umjetničkim opusom za kojega je primio brojne nagrade i priznanja. Osvojio je sedamnaest prvih, šest drugih i tri treće nagrade, a dobitnik je i Nagrade Grada Šibenika. Postavio je četrdeset i dva javna djela te održao dvadeset i devet samostalnih izložbi.