Prva ljubav su joj bile knjige, studirala je hrvatski jezik i književnost, ali se vrlo mlada udala i zbog posla tadašnjeg supruga Gordona Schildenfelda odselila u inozemstvo. Studiranje je stoga jedno vrijeme palo u drugi plan; Ivana je majka dviju prekrasnih djevočica, no karte su se ispremiješale drugačije od predviđenih te su se njih tri vratile u Zagreb, a Ivana je nastavila studiranje, ali ovaj put na Edward Bernays University Collegeu. Danas tamo predaje te je i voditeljica Ureda za upravljanje kvalitetom, a nakon završetka studija upisala je doktorski studij s profesionalnim interesom za područje medija i žena u politici.

U pozadini se vrti “Blue Banisters” Lane Del Rey, ti čitaš “Čovjeka za voljenje” Mirjane Stefanović. Soundtrack nije ni najmanje slučajan. Kako studošica hrvatskog i književnosti, ljubiteljica lijepog štiva i riječi završi u poslovnim vodama, tj. odnosima s javnošću, i kako se tamo snalazi?

“Čovjek za voljenje” i Lana del Rey, sjajno. Nasreću, jedno nije isključilo drugo. Ovo prvo pripada nekom mom intimnom svijetu, seže još iz djetinjstva. Pisala sam dnevnike, bila urednica školskog lista, pisala drugima zadaćnice i lektire, vodila srednjoškolsku radijsku emisiju, dvoumila se između novinarstva i književnosti i odabrala ovo drugo. A onda me – sad to možemo nazvati ovisno o tome tko u što vjeruje – sudbina, više biće, luda mladost ili nešto treće – prebacilo u potpuno jedan drugi život za koji iz današnje perspektive, da ne postoje opipljivi dokazi, ne bih mogla odrediti je li mi se uopće dogodio.

Nekoliko godina sam živjela u inozemstvu, a kad sam shvatila da moje zatomljene želje i potrebe za samoostvarenjem vire iz svih “kantuna”, da doslovno vrištim sama za sobom, sa 26 godina sam se s dvoje male djece vratila u Hrvatsku. Iako sam silno htjela dovršiti književnost, čista logistika mi u tom trenu nije dopuštala da sam na predavanjima po cijele dane. Mogla sam si dopustiti odsustvo isključivo dok su djeca u vrtiću, odnosno u školi, i potpisala sam kompromisni sporazum. Imam strogo definirano vrijeme za sebe i kako mogu izvući najbolje iz situacije?

Odabrala sam odnose s javnošću jer se dodiruju s komunikologijom, novinarstvom, masovnim medijima… i to je bilo to. Sjajnih 5 godina. Logična ekstenzija bila je zaposlenje u struci i u kombinaciji sa željom da to bude u obrazovanju, od 2019. sam na Bernaysu. Lijepo je nekad sagledati život s vremenskim odmakom. Mislim da, uz dozu kritičnosti, razloga za zadovoljstvo mogu imati.

Svi smo skloni braniti privatnost od radoznalih promatrača. Naravno da u poslu ne možemo potpuno prekriti naš identitet, ali sigurno da smo svi na van jedno, a iznutra drugo

Je li taj dualitet osobe katkad stresan i postoji li privatna i javna Ivana Schildenfeld u smislu prekrajanja lica i naličja osobe za javnost i profesionalni dio karijere i za privatni? Ne nužno u maskama, ma koliko danas bile popularne, ne samo iz zdravstvenih razloga…

Mislim da je potpuna istina da svaki čovjek ima tri života: privatni, javni i tajni. Dnevno plešemo između tih aspekata, ovisno o ulogama u kojima se nalazimo i o granicama koje postavimo između tih uloga. Svi smo skloni braniti privatnost od radoznalih promatrača. Naravno da u poslu ne možemo potpuno prekriti naš identitet, ali sigurno da smo svi na van jedno, a iznutra drugo. Bonton u javnom prostoru je poželjan, posebno ako se bavite javnom komunikacijom. Postojanje osjećaja za vrijeme i mjesto, publiku… važno nam je kako ćemo se predstaviti, kakav ćemo dojam ostaviti. I to zna biti naporno jer iziskuje pretjeranu angažiranost.

U privatnom dijelu me ta građanska korektnost užasava; volim autentičnost i ljude koji ne žive pravolinijski. U tom kontekstu me ne zanima tko gdje radi, na kojoj je poslovnoj funkciji, od čega zarađuje. To je fasada kako bismo bili društveno prihvatljivi. Ogoljavanje je vrhunac intime, to me interesira. Toga u poslu nema. I dobro je da nema, socijalna inteligencija nam ipak omogućava da postavimo jasne granice.

Poznaješ li tu djevojku s fotografija desetak godina unatrag i koliko ste daleko ili blizu? 

Rekla bih da smo u odnosu dijete – žena. Udaljene smo više od desetak godina s obzirom na intenzivnost života tog razdoblja, zbog čega se danas osjećam zrelije i mogu jasnije precizirati što želim, a što ne želim. Iskustvo tog puta je bilo oslobađajuće; uspjela sam se odreći nekih obrazaca u kojima sam odrasla, manje sam naivna, puno čvršća i samostalnija i lakše mogu reći ne.

Uostalom, nisam sklona “kliknuti” s ljudima kojima je cilj cijeli život ostati isti i živjeti po društveno prihvatljivoj špranci. Mijenjamo se, mijenjaju nas ljudi kojima se okružujemo i iskustvo. Nas dvije smo si jako dobro, nema zamjeranja, zahvalna sam joj na mladenačkoj odvažnosti i nesputanosti.

Dobre i loše strane karijerizma i poslovnih života u Hrvatskoj tijekom pandemije, iz tvoje perspektive? Koliko je RH zdravo i ekonomski opravdano tržište za bilo koju vrstu karijerizma?

Pa ne bih rekla da imamo posebno poticajno okruženje, posebno za privatni sektor. Biljezi, šalteri, pečati, nefleksibilno radno vrijeme, članarine, porezi, nameti, rodiljne naknade, uvjeti rada… A ako tome još dodamo da svi zajedno prilično ovisimo isključivo o uspješnosti turističke sezone, nismo se mnogo odmaknuli od “fali ti jedan papir”. Srećom pa postoji puno hrabrih pojedinaca koji ipak mijenjaju poduzetničku sliku u Hrvatskoj, unatoč katastrofalnoj situaciji u kojoj su se našli tijekom pandemije.

Jednom si se stereotipu uspješno othrvala u prvoj fazi života. Koje su još opterećujući stereotipi s kojima se susrećeš u svom profesionalnom radu? Je li lijepoj ženi dopušteno biti pametna ili je prijetnja okolini?

Prije sam, u žudnji da se otarasim predrasuda i stereotipa, bila prilično opterećena oko toga, što mi je iz današnje pozicije smiješno. Oslobođenje sam dobila onog trena kad sam odlučila da mi je zdravije biti u dobro sa sobom nego s drugima. I ovdje vrijedi prethodno pitanje. Je li lijepom muškarcu dopušteno biti pametan? Njemu je biti “lep k’o greh” dodana vrijednost na pamet i sposobnost.

Okruženi smo stereotipima, i muškarci i žene, ali ako govorimo o ljepoti u kontekstu inteligencije, govorimo isključivo o ženskom pitanju. Dužina suknje, boja ruža, broj partnera, visina štikle, dubina dekoltea, imanje djece, nemanje djece… ženu se daleko više prosuđuje.

Citirat ću ovdje Slavenku Drakulić koja kaže kako za muškarca nije važna ljepota jer on posjeduje moć. Ugled, slava i novac “estetski” su kriterij i mjerila muške privlačnosti i ljepote. Da, ljepota žene predstavlja jednu vrstu moći, ali ta je moć daleko slabija i – ne zaboravimo – jedina moć koja je tradicionalno u posjedu žene. Vanjska ljepota kao produkt unutarnjeg stanja kod žene mi je fascinantna. Mnogo su mi zanimljivije od muškaraca. Jer znam da su se “debelo više” morale potruditi oko nekih borbi.

Autentičnost kakvu (u medijskom prostoru i općenito) volim nose ljudi koji propitkuju, dovode u pitanje, angažiraju se, izruguju društvene anomalije, smiju se i plaču, rade na konkretnim promjenama, ne ljube razne političke korektnosti i imaju hrabrosti stati iza svojih riječi i djela

Živjela si dio života u Moskvi, Istanbulu, Frankfurtu, po svijetu. Kakva su općenito sjećanja i usporedbe sa svijetom prije korone i imaš li ikad potrebe dići sidro ili mi ne znamo zapravo koliko nam je lijepo s ovim što imamo, ma koliko tu ljepotu “trustovi mozgova” konstantno nagrđuju?

Doma je tamo di nam je lipo, ha ha. Meni je to iskustvo, među ostalim, donijelo jednu širinu promatranja svijeta uopće. Svijest da postoji drugo i drugačije, ne bolje ili gore, samo drugačije. Da nešto što je normalno u Istanbulu, u Zagrebu nije prihvatljivo. I da je to u redu. U Ateni je najnormalnije dignuti kredit za provode, zabavu, lifestyle. Možemo li to zamisliti u jednoj, dosta formalnoj, Njemačkoj? Interkulturalna iskustva nam omogućuju da istu stvar gledamo iz različitih pozicija; manje osuđujemo, manje se čudimo, manje upiremo prstom…ma neviđeno smo bogatiji. Etnocentrizam je glupost, “k’o to more platit'” je floskula rezervirana za samoutjehu.

Svakome je svoje najbolje, to je jasno, pa to nam je u kostima, to nam je dio identiteta, naravno da prema “svome” gajimo posebne osjećaje. Ali to ne znači da je tuđe lošije. Imam osjećaj da agresivni pristupi kojima nastojimo nekoga uvjeriti u nešto ili ljubav prema nečemu, rezultiraju upravo suprotno.

Što se više dereš, manje te čujem i smješnije zvučiš. Ako me pitaš o nacionalizmu i napuštanju Hrvatske, jako volim svoju domovinu, moj tata je bio dragovoljac, cijenim i poštujem apsolutno sve ono zbog čega mi danas imamo ovo što imamo. Ovaj današnji agresivni i isforsirani nacionalizam to nagrđuje.

Cijeli intervju s Ivanom Schildenfeld pročitate ovdje.