Tommaseu je Bog dao da živi u zanimljiva vremena

'Ljubimo narod, ponosimo se s njime, jer kako kaže Tommaseo u njemu je sva dostojnost. Slaveni budimo najprije, to je živi poklik našeg Velikana. Naučimo što nam o rodoljublju sbori, sliedimo ga u njegovim kriepostima, i to budi zlatni vienac, kog da mu poklonimo na spomenik, jer ćemo se tako najdostojnije odužiti uspomeni njegovoj.

Širimo hrvatski naš jezik, narodnost našu, narodnu slobodu pa će nam djela biti blagoslovljena, pa ćemo se pokazati, da zaslužujemo našim nazivati Tommasea, koji je najtoplijom ljubavi njegovao svoj narod i slavio svetinje njegove.' Tako je u prigodi otkrivanja spomenika u Đardinu govorio tadašnji šibenski gradonačelnik, glasoviti Ante Šupuk. Šupuk je bio prvi gradonačelnik Šibenika iz redova većinskog hrvatskog naroda.

Nikola Tommaseo rođen je u Šibeniku 9. listopada 1802. godine, u trgovačkoj obitelji. Umro je u Firenci 1. svibnja 1874. godine. Rodna kuća nalazi mu se preko puta crkve sv. Frane. Studije je završio 1822. godine u Padovi i od tada je boravio uglavnom u Italiji. Pored toga što je bio pjesnik, književnik, filozof i političar, najbolje od sebe dao je kao leksikograf.

Objavio je nekoliko kapitalnih rječnika talijanskog jezika. Osim na talijanskom jeziku, svoja djela je pisao na hrvatskom, latinskom, francuskom i novogrčkom jeziku. Njegovo najpoznatije djelo napisano na hrvatskom zove se Iskrice.

U politici je zagovarao autonomiju Dalmacije u okvirima Austrijskog Carstva, što je bilo u suprotnosti s naraslom hrvatskom nacionalnom idejom. Zagovarao je bratstvo i političku ravnopravnost Talijana i Slavena u Dalmaciji, kako se u ono doba još uvijek zvalo Hrvate. Ali s vremenom će se pokazati da je bio neshvaćen i od Talijana.

Obitelj Tommaseo najvjerojatnije je porijeklom s otoka Brača, prema tome moglo bi se raditi o Hrvatima pravog prezimena Tomašić ili Tomašević. Tommaseova majka zvala se Katarina, djevojačkog prezimena Kevešić rođena Bračanka, porijeklom sigurno Hrvatica. Zapravo jedina prava Talijanka u užoj Tommasovoj obitelji bila je baka po ocu Marija Balio, čija je obitelj porijeklom bila iz talijanskog grada Bergama.

Vrijeme u kojem je Nikola Tommaseo djelovao bila je Europa poslije Napoleonovog konačnog poraza u bitci kod Waterlooa u Belgiji 18. lipnja 1815. godine. Europa starih carstava, koja su suzbijala revolucionarne težnje naroda unutar svojih granica. Sjever Italije, Friuli, Veneto, Lombardija bili su dio Austrijskog Carstva. Želja za političkim ujedinjenjem Italije bila je direktno u sukobu s Austrijskim Carstvom i europskim poretkom ustanovljenim nakon Napoleona. Tommaseo se u Italiji našao u središtu tih sukoba. I pored svega toga, Hrvati mu postavljaju spomenik na centralnom mjestu u Šibeniku.

Tommaseov spomenik postavljen uz veliku svečanost, srušen u tajnosti

Međutim, krajem 19. i početkom 20. stoljeća okolnosti se mijenjaju. S jedne strane jača hrvatska nacionalna ideja, koja u centar političke misli postavlja našu težnju za samostalnom državom, a s druge talijanski iredentizam koji za cilj ima priključenje Dalmacije Italiji.

Taj iredentizam na kraju će rezultirati talijanskim fašizmom, koji je na našoj obali Jadrana značio okupaciju, otvorenu represiju, odnarođenje Hrvata i konclogore. Za što Italija kao država nakon Drugog svjetskog rata nije odgovarala pred međunarodnim sudovima za ratne zločine, niti je kao društvo očišćena od fašističkog utjecaja, kao što se to dogodilo u Njemačkoj i Japanu.

Nikola Tommaseo živio je puno prije svih tih događaja i nije s njima imao nikakve veze, a vjerojatno takve talijanske fašističke političke ideje ne bi ni podržavao. Zato su talijanski iredentisti i fašisti u svakoj prilici zloupotrebljavali njegovo ime i ugled među Talijanima, ali i među Hrvatima. Za provedbu priključenja Dalmacije Italiji nalazili su opravdanja i u Nikoli Tommaseu, iako on nikad nije zastupao takve ideje.

A onda je došao dan kad je 1945. godine krajem Drugog svjetskog rata Dalmacija definitivno vraćena u krilo Hrvatske, tada u sastavu druge, buduće socijalističke Jugoslavije, koja će se pokazati još jednom tamnicom za sve nesrpske narode. Nakon oslobođenja Šibenika, u veljači 1945. godine ZAVNOH je boravio u Šibeniku, a pjesnik Vladimir Nazor u podnožju Tommaseovog spomenika 18. veljače 1945. godine držao je govor. Još je trajao Drugi svjetski rat. Njemačka i Japan bili su daleko od kapitulacije.

'Veseli me, Šibenčani, što ulazim u grad, možda u jedini dalmatinski grad na moru, gdje se nije našao nijedan živ čovjek koji se odrekao pripadnosti svojoj rodnoj grudi i pobjegao pod vlast tuđe države. Jedini talijanski optant što ga mogu vidjeti u Šibeniku, eto ga (pokazuje na spomenik Tommasea). Čovjek sad od bronze, hladan i ukočen, koji je bio veoma nadaren i učen, ali nije do kraja saosjećao s narodom iz kojeg je nikao.' Usput je Nazor u istom govoru ispričao nekoliko bajki o slozi Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca u novoj državi.

Doslovno iste noći spomenik Nikoli Tommaseu je srušen i rastaljen u Tvornici elektroda i ferolegura u Crnici. Od spomenika, s postoljem visokog gotovo osam metara, sačuvala se samo lijeva šaka, a to kako se sačuvala spada u pravi triler, koji sad ovdje nećemo ispričati. O tome bi se mogla napisati potpuno nova kolumna. 

Nikola Tommaseo do kraja života bio je idealist

Nikola Tommaseo do kraja života bio je idealist, koji je vjerovao u bratstvo među narodima. Ovako je to opisao svojim riječima: 'To što sam rođen u talijanskoj koloniji zabranilo mi je prava i pogodnosti i udobnosti koje proizlaze iz domovine; učinio me prognanikom u mojoj kući, ali sugrađaninom nekoliko nacija, dao mi je da čujem život zajedno s prirodom i umjetnošću.'

Spomenik Nikoli Tommaseu naravno ne možemo i ne trebamo vratiti, ali možemo barem postaviti spomen-ploču na hrvatskom jeziku na njegovu rodnu kuću. Tamo gdje je bila postavljena sada davne 1890. godine. I tako ispraviti jednu povijesnu nepravdu. Na civiliziran način. Na spomen-ploči, u slobodnom prijevodu s talijanskog, tada je pisalo: 'U ovoj kući 9. listopada 1802. rodio se Nikola Tommaseo. U spomen na toliku slavu, ovu ploču postaviše građani.'

Hvalimo se muzejem Nikole Tesle u njegovom rodnom mjestu Smiljanu kod Gospića u Lici. Tesla je bio pripadnik srpskog naroda u Hrvatskoj. Otac mu je bio pravoslavni paroh. Sve rečenice koje je Nikola Tesla tobože izgovorio o tome da se navodno ponosi hrvatskim državljanstvom, najvjerojatnije su potpuno neistinite. A opet mi smo sigurni da je Nikola Tesla veliki sin hrvatskog (političkog) naroda. I jeste.

Dotle je drugi Nikola, Nikola Tommaseo u Hrvatskoj gotovo potpuno zaboravljen.

'Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!', napisao je veliki hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić u svojoj najpoznatijoj pjesmi pod nazivom Opomena. Trebao je možda dodati da su samo veliki sposobni biti mali kad je to potrebno, u riječima i u gesti.

Postavljanje spomen-ploče Nikoli Tommaseu na njegovoj rodnoj kući mala je gesta, ali strahovito velika ispod zvijezda.