Kako je u uvodu predstavljanja istaknuo Paško Rakić, izaslanik gradonačelnika Šibenika, vaterpolski klub je duplo stariji od većine ljudi koji navijaju za njega pa će mlađe generacije svakako imati što naučiti o povijesti Solarisa.

Najvažniji govor održao je Bojan Krvavica, najstariji član kluba:

- Sretan sam što sam ovo doživio. Član kluba sam od osnutka 1953. Zahvaljujem se našem iskusnom novinaru koji je svojom memorijom ispisao njegovu povijest. Istaknuo bih vezanost kluba za sportske objekte. Počeli smo u uvali Paklena, u improviziranom drvenom bazenu. Trenirali smo samo 2 i pol mjeseca. Tada smo mogli samo sanjati o 2. ligi. Igralo se na otvorenom, najlošiji smo bili Osijek i mi; za nas su vaterpolski uzor tada bili čak i Vela Luka i Zadar. Nakon 6 godina Paklene, vizionar Anton Baica bio je najzaslužniji za bazen u Crnici, olimpijskih dimenzija, gdje smo trenirali 4 mjeseca u godini i počeli organizirano raditi sa mladima - rekao je Krvavica te nastavio:

- Godine 1973., poslije prvog Svjetskog prvenstva u Beogradu, odlučeno je da se ovaj sport prebaci u zimske bazene, a mi smo 2. ligu tako igrali u kompleksu Solarisa, opet zahvaljujući vizionaru Baici. Trenirali smo cijelu godinu i odmah su se rezultati počeli pojavljivati. Od 1973. se ulazilo i ispadalo iz 1. lige, kasnije smo se stabilizirali. Nakon privatizacije Solarisa, zahvaljujući gradonačelniku Arnautoviću, dobili smo 2004. novi bazen u Crnici i novi zamah. Ostatak pročitajte u knjizi - zaključio je.

Recenzent knjige Zoran Ševerdija istaknuo je da naslov knjige spaja 2 strasti autora, sport i glazbu. S lakoćom pisanja i primjetnim lokalpatriotizmom, Solarisova kronologija ne sadrži samo suhu statistiku i podatke, iako ni toga ne nedostaje.

Autor knjige prisjetio se dana kada je sa višestrukim izbornikom Milom Nakićem komentirao vaterpolo ponedjeljkom u novinama, dok se igralo u 3. ligi, „od vale do vale“. Potvrdio je da funcutska krilatica „Moj grad, moj klub“ svakako uključuje i VK Solaris, dodao da mu je drago da se dogodila fuzija dvije sekcije 2015. te kao poteškoću u pisanju istaknuo nedostatak valjane klupske arhive i tretman vaterpola u medijima. Zahvalio se ponajprije Bojanu Krvavici i Danku Jerkoviću te dodao da je zbog knjige morao zvati i Kranj, Beograd i Kotor, u nedostatku lokalne arhive.

Klupsku himnu te pjesmu „Šibeniče, prijatelju“ dirljivo je na početku, odnosno kraju priredbe izveo Oliver Jakovčev. Knjiga je na kraju podijeljena zaslužnim pojedincima šibenske vaterpolske priče i rodbini onih kojih više nema.