Mračna prošlost

Ovaj nacionalni park nije se otvorio nakon pandemije

Svijet   |   Autor: ŠibenikIN   |   28.04.2024 u 13:36

  ilustracija/Pixabay
Kalaupapa je mala neinkorporirana zajednica na otoku Molokaʻi, najmanje posjećenog havajskog otoka. Na prvi pogled mogli biste pomisliti da je u pitanju komadić raja, no izgled može zavarati.

Kalaupapi u sustav nacionalnih parkova nije ušao zbog svoje ljepote nego zbog prilično mračne povijesti.

Kalaupapa je danas najpoznatija svjetska kolonija za pacijente s Hansenovom bolešću, poznatijom kao guba. U travnju 2024. osam je ljudi još uvijek bilo u registru pacijenata u Kalaupapi. Iako se nazivaju pacijentima, riječ zapravo o bivšim pacijentima s Hansenovom bolešću, piše CNN.

Lijekovi iz 1940-ih su učinkovito ograničile bolest pa bivši pacijenti nisu zarazni i ne predstavljaju opasnost za posjetitelje. Oni koji ostanu u Kalaupapi čine to prema jedinstvenom sporazumu, što dodatno govori o složenosti i mističnosti ovog osamljenog poluotoka.

Iako više nisu na snazi, park i dalje radi prema ograničenjima nametnutim zbog pandemije covida-19 pa je tako posljednje četiri godine bio zatvoren. U posljednje je vrijeme pod pritiskom da objasni zašto je i dalje zatvoren i da otkrije kada se planira otvaranje za posjetitelje.

Od pacijenata do zatvorenika

U 1800-ima je izbila epidemija kada je guba prvi put stigla na Havajsko otočje. Budući da lokalno stanovništvo nije imalo lijeka ili imuniteta na bolest, brzo se proširila havajskim zajednicama.

Snažna društvena stigma povezana s bolešću stvorila je paniku. Osobe koje su imale uznapredovali stadij bolesti smatrani su prijetnjom društvu.

Havajska monarhija, predvođena kraljem Kamehamehom V., odlučila je da pacijenti s uznapredovalim oblicima gube moraju biti u karanteni. Poluotok Kalaupapa, s tri strane okružen oceanom i visokim morskim liticama s četvrte, proglašen je najboljim mjestom za to.

Godine 1865. Havajska monarhija preuzela je kontrolu nad poluotokom, nasilno uklonivši domorodačke zajednice koje su zemlju okupirale 900 godina. Nakon toga su teško oboljeli pacijenti brodicom dovedeni na poluotok Kalaupapa na silu, gdje su ostatak svojih godina proveli u izolaciji.

Pacijenti su, zapravo, postali zatvorenici. Muževi su bili odvojeni od svojih žena; djeca od svojih majki; obitelji nikada više nisu bile zajedno. Svatko kome je dijagnosticirana bolest, bez obzira na dob ili obveze kod kuće, poslan je u Kalaupapu, bez prava izlaska.

Crne brojke

Na kraju, brojke su bile crne. Otkako su prvi “pacijenti” stigli u prvim mjesecima 1866. godine, više od 8000 ljudi umrlo je u Kalaupapi, daleko od svojih voljenih.

Većina tih smrti dogodila se u prvih 75 godina. Nakon Drugog svjetskog rata pojavili su se novi načini liječenja gube pa su se počele uklanjati barijere između oboljelih i onih kojim nisu bili bolesni. Godine 1969. ukinuti su zakoni o obveznoj karanteni, a preostali pacijenti mogli su otići kući. No, društvena stigma je ostala pa su neki pacijenti odlučili ostati na poluotoku.

Godine 1980. Kalaupapa je postao Nacionalni povijesni park s namjerom da “očuva uspomene i lekcije iz prošlosti”, prema Zakladi nacionalnog parka.

Postoje mnogi ljudi koji su svoje živote posvetili medicinskim, svećeničkim i komunalnim dužnostima potrebnim za brigu o pacijentima u Kalaupapi. Jedan od njih je i otac Damien, sada svetac, koji je proveo više od 15 godina služeći pacijentima u Kalaupapi prije nego što je sam obolio i umro od bolesti u dobi od 49 godina 1889. godine.

“Mjesto koje pokazuje najgore i najbolje ljudske reakcije na izazov bolesti”, navodi se na web stranici Nacionalnog parka.

Budućnost Kalaupape

Park je još uvijek zatvoren zbog nekoliko čimbenika i još se ne zna kada će se ponovno otvoriti za posjetitelje. No, očekuje se da će se u jednom ponovno otvoriti.

Pogled u budućnost, kada na poluotoku više ne bude pacijenata, jedan je od glavnih ciljeva Međuagencijske radne skupine za tranziciju Kalaupape.

Kratkoročni cilj je zaštititi privatnost i želje bivših pacijenata, što uključuje ograničavanje broja dnevnih posjetitelja, koji je prije zatvaranja zbog pandemije iznosio 100 dnevno. No, kada pacijenata više ne bude, možda će se dopustiti posjet većem broju ljudi.

Prava vlasništva nad zemljištem također će se morati riješiti i stoga je jedno od ključnih pitanja kako će se otokom upravljati u budućnosti.

Podijeli:        

// PROMO

// IZ KATEGORIJE

//   FOTO GALERIJE

//   VIDEO