Kao i ostale dalmatinske komune (npr. Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik), Šibenik se prvi put u srednjem vijeku susreo s kužnom epidemijom 1348., tijekom tzv. crne smrti.

- Kad se priča o kugi u Šibeniku najviše se priča o toj koja je poharala grad 1649. godine kada je Šibenik bio najveći dalmatinski grad sa 12.000 stanovnika i nakon nje ostaje samo 1500. To je stvarno jedan bitan dio povijesti našeg grada, ali sama kuga, zapravo i pitanje je sada je li to sve bila kuga ili neka druga zarazna bolest, u nekim službenim spisima počinje se spominjati kao epidemija, što znači da su već onda ljudi shvaćali da je to šireg razmjera – počinje nam priču Tina Biluš, turistička vodičica.

Postoji i mit da su Šibenčani, tvrdoglavi kakvi jesu, u jednu ruku 'sami krivi' što se bolest širila tolikom brzinom, jer se nisu pridržavali uputa doktora i drugih medicinara.

- Priča se naravno, da su Šibenčani bili neposlušni, da se nisu držali karantene niti pravila higijene. Ali, postoje spisi koji govore suprotno. U povijesnim dokumentima se da iščitati da su oni itekako vodili računa i trudili se obuzdati zaraznu bolest. Ali, sve je to bilo u skladu sa saznanjima tadašnjeg vremena. Moramo tu uzeti u obzir i kontekst vremena, da su ljudi tada bili gladni, bila je velika neimaština. Recimo, došao bi brod na rivu te bi onda kao trebao stajati 40 dana u karanteni, a ljudi su ovisili o hrani koju on donosi – pojašnjava Biluš.

Kuga je u to doba bila jedna od najopasniji zaraznih i epidemijskih bakterijskih bolesti, a njezin je uzročnik otkriven tek krajem 19. stoljeća.

Kasnosrednjovjekovna šibenska komuna obiluje specifičnim bilježničkim privatno-pravnim ispravama vezanim uz posljednje volje njezinih stanovnika – oporukama, brevijarima oporuka, kodicilima i inventarima dobara, koji su vrijedni izvori podataka za razdoblja kužnih epidemija. Stanovnici šibenske komune sastavljali su svoju posljednju volju uglavnom u trenutku kada su već bili ozbiljno bolesni, onemoćale starije osobe ili u strahu od iznenadne smrti zbog trenutačnoga zdravstvenog stanja.

- Na temelju informacija koje su se mogle naći u brevijarima, kada su se upisivala tri datuma, datum kada je brevijar zapisan u bilježničkoj kancelariji u gradu, datum kada je oporučitelj izgovorio svoj brevijar te datum smrti osobe koja je sastavila brevijar, dalo se zaključiti je li osoba koja je izgovarala svoju posljednju volju bolovala od neke zarazne bolesti ili nečeg drugog. Možemo reći da se tako mogla vidjeti 'brzina umiranja' kroz razdoblje od bilježenja oporuke do smrti oporučitelja. To je mogao biti jedan od indikatora o kojoj se vrsti bolesti radi. Isto tako, dalo se zaključiti i po tome što je notar posljednje volje umirućih pisao brzo, neurednim rukopisom i vrlo kratko ili lijepim rukopisom i nadugo i naširoko. Onda je bilo uvriježeno mišljenje da ne smiješ umrijeti bez svoje oporuke, za spas svoje duše pa su ljudi u panici pisali svoje posljednje želje da mogu umrijeti 'mirne duše' – navodi nam Biluš.

Trogir, Split, Rab ili Šibenik u 15. i 16. stoljeću, prema provedenim istraživanjima te svjedočanstvima iz narativnih i bilježničkih vrela, proživjeli su između deset i dvadeset što kratkotrajnih što dugotrajnijih pošasti kuge, koje su se protezale u rasponu od tek nekoliko mjeseci do cijele jedne ili tijekom dvije do tri godine, navodi Zoran Ladić, u svom radu 'Epidemije kuge i zdravstvena kultura u Šibeniku u kasnom srednjem vijeku'.

Važno je istaknuti da su dalmatinske komune, čiji je gradski dio bio omeđen zidinama, zbog gustoće naseljenosti i loših higijenskih navika stanovnika unutar gradskih fortifikacija bile vrlo pogodne za širenje epidemije koja je izazivala veliki mortalitet.

Većina povjesničara smatra da je Šibenik u 15. stoljeću kuga poharala barem deset puta.

- Postoje podaci koliko su Šibenčani znali i ulagali u medicinsku skrb. U svibnju 1467. bilježnik koristi pojam epidemija i znači da su oni već poučeni iskustvom da su se tu događale kužne bolesti većeg razmjera. Šibenčani su bili svjesni da se neke stvari mogu promijeniti i radili su reformacije u statutu. Reformacija iz 1416. u statut je unijeta tijekom epidemije ili tek nešto kasnije. U sadržaju reformacije naglašava se „da se grobnice koje postoje kraj crkve Sv. Kuzme i Damjana izvan Velikih vrata koje silno okužuju taj grad zbog leševa koji se tamo nalaze, moraju odanle ukloniti i odnijeti”. Ipak su razmišljali o tome i pokušavali nešto napraviti vezano za higijenu i zaštitu svojih sugrađana. Imamo još jednu reformaciju zapisanu u ožujku 1420., koja kaže da nijedan službenik koji je dulje od osam dana proveo izvan grada se ne smije vratiti u potpuno zatvoren i izoliran Šibenik, i reformacija iz siječnja iste godine kojom je zabranjeno ljubljenje tijela pokojnika – pojašnjavam nam Biluš kako su Šibenčani itekako bili svjesni stanja u kojem su se tada nalazili.

Sljedeća kužna epidemija u šibenskoj komuni izbila je 1429., godine kada je tijekom rada na crkvi sv. Nikole i sv. Benedikta u Šibeniku od nje umro poznati magister lapicida Bonino iz Milana, navodi Zoran Ladić u svom radu Epidemije kuge i zdravstvena kultura u Šibeniku u kasnom srednjem vijeku.

- Prema podacima iz spisa šibenskih notara, sljedeća kuga izbila je već 1451. godine. Čak imamo podatak da je 8. svibnja 1451. u bilježničkoj kancelariji Karota Vitalea zapisana isprava u kojoj piše da je neka Stana prognana iz Šibenika zajedno s cijelom svojoj obitelji kako se ne bi zarazilo ostalo stanovništvo. Smatrali su da je bolovala od kuge i protjerali su je. Iz isprave, Staninog brevijara, doznajemo da je Stana umrla, ali su njezina majka i osobe koje su bile u doticaju s njom preživjele i vratile se u Šibenik. Tu već možemo vidjeti da se možda i nije radilo o epidemiji kuge, nego o nekoj drugoj bolesti koju šibenski medicinari nisu uspjeli identificirati. Pored toga, Stana je sastavila brevijar u svibnju, a umrla tek u rujnu, što nas s pravom upućuje na to da nije umrla od kuge, nego od neke druge bolesti koja je trajala duže – ispričala nam je Tina još jedan povijesni detalj.

Ljubav u doba kuge u Šibeniku

Godine 1457. u siječnju oporuku je sastavila šibenska patricijka iz jedne od najuglednijih obitelji, kći Tome Tomaševića – Čota. Ona je bila punoljetna i zapisala je svoju oporuku te je bila svjesna da je trenutak iznenadne i brze smrti u vrijeme kuge izgledan za svaku osobu, a umrijeti bez oporuke, nije tada bila opcija. Naime, zbog proširenosti zaraze u samom gradu, a da bi sačuvala tjelesno zdravlje, odlučila se nastaniti na nekom od obiteljskih posjeda na šibenskim otocima. U veljači 1457. oporuku je zapisao još jedan vrlo ugledan šibenski patricij, Ivan Tobolović. I on je bio duševno i tjelesno zdrav, ali je, kako je sam naveo, bio svjestan situacije pa je odlučio sastaviti oporuku u strahu od iznenadne smrti.

- Zanimljivo je da su i Čota i Ivan preživjeli tu kužnu epidemiju, jer poslije saznajemo da su se vjenčali. U Čotinu inventaru Ivan Tobolović, nobilis vir i civis Sibenici, spominje se i kao njezin suprug – pojašnjava nam Biluš.

Veliku važnost u nastojanju zaustavljanja kužnih zaraza u šibenskoj komuni imale su i komunalne solidarne ustanove – hospitali i leprozoriji. Lazaret u Mandalini, prema mišljenju Stjepana Sirovice, imao je funkciju zaštite tamošnjega stanovništva, a često je „ovaj lazaret, zajedno s onima u pećini sv. Antuna Opata, Paklini i Lupcu, služio samo tijekom velikih epidemija zaraznih bolesti”. Usto je služio kao mjesto karantene pa se tu raskuživala u komunu pristigla roba, a u njemu su bile smještene i osobe, zasigurno odvojene jedne od drugih, za koje se sumnjalo da boluju od kuge ili lepre.

Tijekom 15. stoljeća u šibenskoj komuni djelovali su brojni medicinski djelatnici, bilo da su ih zaposlile šibenske vlasti ili kao samostalni medicinski djelatnici raznih zdravstvenih profila. Kao jednog od istaknutijih spominje se Marko pok. Ivana iz Šibenika, koji se u bilježničkim ispravama titulira kao ceroicus ili olim medicus salariatus Sibenici, i to od 1415. do 1443. godine.

S obzirom na podatke iz bilježničkih vrela, s velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti da je upravo on osoba koja je 1419. naručila izradu reljefa na šibenskoj crkvi sv. Barbare na kojem kleči pred Blaženom Djevicom Marijom s Isusom u krilu i kazuje uobičajenu formulu onoga vremena vezanu uz spas duše: „Ja, Marko, liječnik iz Šibenika, dao sam 1419. načiniti ovo djelo na uspomenu i za odrješenje svojih grijeha“. Čini se da je Marko bio i plaćeni kirurg i plaćeni liječnik, na što upućuju spomenute titulacije u izvorima.