- Ruk.sak mi se dogodio još u studentskim danima, na šestoj godini studiranja na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Cijela priča oko Ruk.saka je počela kako sam se bližila kraju svog studiranja i počela sam se pitati što ću ja raditi nakon studija. Sa sobom sam od doma, kad sam se selila 2007. godine u Rijeku, ponijela maminu šivaću mašinu  i šest godina je samo selila sa sobom iz stana u stan, gdje god sam ja išla ona je išla sa mnom. Zapravo je nisam nikad koristila jer nisam znala raditi s njom, više je bila tu da se nađe ako zatreba. Iako je bila najteža stvar koju sam posjedovala kao studentica, moje su je prijateljice, i na tome im hvala, selile skupa sa svim mojim ostalim stvarima. Tako je nekako spontano došlo da sam počela razmišljati kako bih voljela izrađivati ruksake jer sam ih uvijek voljela nositi, jer su praktični i funkcionalni i nekako sam zaključila da je to neka stvar koja ne izlazi iz mode i koju svatko zaista može nositi. Razmišljala sam u tom smjeru kako neću stvarati na način da bi taj ruksak izgledao kao isti oblik samo u drugim bojama i dezenima, nego sam u startu znala da želim raditi od recikliranog materijala i  kako bih voljela da to bude neki otpisani materijal.

Tu su u priču uskočili kišobrani, odnosno kišobranska platna koje sam skupljala po Rijeci nakon velikih kiša i oluja, doslovno skupljala po cesti i vadila iz kontejnera. Tako je svaki ruksak, na samom početku, izgledao potpuno drugačije i uvijek sam inspiraciju crpila iz sakupljenog materijala, inspirirala sam se i ljudima koji bi mi naručili svoj ruksak. Čak sam jedno vrijeme imala kratku avangardnu anketu sa par nevezanih pitanja koja bi im postavila, tipa kakve filmove preferiraju gledati, crno bijele ili u boji i koji žanr, jer smatram smatram da jako puno možeš saznati o osobi samo iz unutarnjeg života te osobe preko toga kakav ukus ima za filmove. To sam radila kako bih se povezala s osobom za koju radim ruksak i kako bi taj proces narudžbe učinila nekako sebi zabavnim. Ljudi su na kraju bili stvarno zadovoljni kad bi dobili svoj ruksak. Mogu reći da sam u 99 posto slučajeva pogodila - priča nam ova 38-godišnjakinja koja živi, u kako voli kazati, malom ribarskom mjestu Zablaću.

Ruk.sak je bio njezin hobi kojim se bavila desetak godina. Uz druge poslove koje je radila i napuštala, nju ruk.sak nikada nije napustio. 

- Uvijek sam mu se vraćala i zaista uživala u tom stvaranju, i stoga  sam odlučila otvoriti obrt i krenuti u ozbiljniju igru. Izazovno je  imati svoj posao i voditi ga potpuno sam i boriti se sa svim davanjima i troškovima koji te slijede, a pritom živjeti normalno i pristojno. Gušt je imati svoj prostor u kojem kreiraš svoju stvarnost i nikom ne odgovaraš za to osim sebi, potpuno je neka druga priča od onog gdje radiš za nekog drugog - kaže.

Svaki komad koji izađe iz njezine male radionice jedinstven je i to je ono što Tijanu inspirira u tom radu. Nikada, kako nam govori, ne bi mogla šivati neke velike serije istih stvari. 

- Mene jako umori i potroši energetski ako moram napraviti dvije iste stvari bez ijedne promjene. Reciklaža mi daje tu slobodu, mada smatram da niti ne postoje dvije iste stvari na svijetu jer čak i one koje izgledaju isto, nisu iste. I reciklaža je bila na početku s tim kišobranima, kasnije se prelila i na odbačenu odjeću koju sada koristim u izradi ruksaka i torbi, i plastične kopče sa starih ruksaka pa čak i konce nekada ako ih u donacijama dobijem. Od kad sam otvorila obrt, počela sam i eksperimentirati sa prirodnim pigmentima iz prirode iz različitih sirovina poput kore od bora, kore i koštice avokada, raznih trava i lišća sa stabala i grmova, tako da ima i toga - objašnjava.

Veliki je zagovaratelj secondhand kupovine jer ne želi davati svoj poticaj hiperprodukciji tekstilne industrije u svijetu, koja divlja i tiho nam uništava živote.

- Mislim da sam to svoje ponašanje prema planeti i svijest o zagađenju zbog tekstilnih predmeta, odjeće najviše, koji se samo proizvodi bez kontrole, razvila najviše kroz ovaj posao. Ali volim i podržavati neku kružnu priču i vjerujem da uvijek ima neko kome treba ono što bi netko drugi odbacio i super mi je isto tako naći na buvljacima među svom tom robom neku stranu, meni potpuno nepoznatu modnu marku koja ima predivan materijal, ali nije baš neki moderan kroj - kaže nam.

Osim ruk.sak-a u različitim veličinama, radi još i buk.sak-e, odnosno torbice za knjige koje mogu varirati veličinom pa mogu biti i za rokovnike, tablete ili laptope. Tu su i velike torbe za šoping ili plažu ili jednostavno za žene koje vole velike torbe, torbe za oko oko struka kao i tende za kampiranje. Najnoviji proizvod joj je kimono, koji je većinski napravljen od prirodnih tkanina i pletiva koje sama boja u svojoj radioni. 

- Imam još neke nove ideje za neke nove proizvode poput suvenira, ali o tom po tom. Na pitanje koji profil ljudi najviše kupuje, rekla bih da su to ljudi koji vole ručni rad i podržavaju male proizvođače i obrte. Imam i tri prodajna mjesta u vidu dućana koji posluju sa lokalnim obrtnicima tijekom sezonskih mjeseci u Šibeniku i Zadru. Inače svoje radove prodajem putem društvenih mreža, u planu je i web dućan i još neke platforme za prodaju. Do sada sam jako često imala čast da se ljudi vraćaju po moje radove i rado ih kupuju pa se nadam da će se ta tradicija nastaviti i u budućnosti. Na samom početku u Rijeci mi je stvarno glatko išlo doći do svoje ciljane publike, a od kada sam se preselila u Šibenik moram priznati da sam bila naišla na jedan tihi period hibernacije dok se to pomalo opet nije pokrenulo.  Striktne narudžbe ne radim jer sam shvatila da to jednostavno nije moj način rada, ali sam otvorena za suradnje i neke zanimljive kooperacije sa drugim umjetnicima sa sličnim idejama i interesima - priča nam.

Tijanu najviše veseli kad u ruke dobije neki novi materijal i onda proučava njegove mogućnosti. 

- Najviše volim spajati nespojivo, pokušati i pogriješiti ili uspjeti. Slagati neku igru dezena i materijala, kao da slikam sa tkaninama, ponekad se i osjećam kao slikarica i to je dobar osjećaj. Uroniti u sebe i izgubiti se u nekom vakuumu i u nekom brisanom prostoru. Ponekad, kad sam u jakom naletu inspiracije, ja se nakon par sati ne sjećam procesa kako je šta nastalo, kao neki san na javi, ali budem jako zadovoljna rezultatom. Ja to stanje nazivam tako kao da sam ja neki kanal ili medij kroz koji prolazi neka viša sila i kreira bez dozvole to se jednostavno mora dogoditi i svega čega se ja sjećam su lucidni djelići šivanja konca i rezanja škarama, na mene to ima transcedentni učinak - objašnjava nam proces rada.

'Brza moda' godinama je bila glavna, ali posljednjih godina to se pomalo mijenja i kupci se sve više okreću održivoj modi.

- Održiva moda igra sve veću ulogu u ovom vremenu gdje je gomilanje garderobe postao veliki problem. Mislim da se ta zajednica održivosti sve više širi, vidim to u svojoj okolini i na društvenim mrežama. Ljudima više nije dovoljno da samo kupe nešto što im treba, ljudi kupuju priče koje ih osvajaju, nešto s čim se mogu povezati jer ih to ispunjava lijepim osjećajima. Većina umjetnika koji se bave nekim svojim autentičnim radom ima svoju priču i ona stigne do svoje publike jer svaka stvar koju netko izradi na kraju zaista nađe svoga kupca prije ili poslije. To je moje čvrsto uvjerenje - kaže nam za kraj.