Messina je treći grad po veličini na Siciliji, ima oko 250 tisuća stanovnika, a od ostatka otoka razlikuje se po tome što je riječ o ‘novom’ gradu. Naime, potres magnitude 7,1 stupnjeva sravnao je grad sa zemljom 1908. godine, a jedine dvije građevine koje su preživjele su katedrala i još jedna crkva tako da je Messina izgrađena na ruševinama prošlosti.

Prvo pitanje koje mi ljudi postave kad saznaju da sam sa Sicilije postavio sam i Ivanu: Ima li mafije?

- Da sam vidio nešto, nisam. Ali definitivno je zanimljiv grad. Mogu pretpostaviti da je prije bilo mafije, ali nisam se susreo izravno.

Ljudima to najlakše objasnim, kad me pitaju zbog putovanja, tako da se mafija prije bavila smećem, a sad se bavi turizmom. Dakle, turisti su sigurni jer si neće uzimati kruh (i možda oružje) iz usta tako da ih uznemiravaju, ne stvaraju privid o nesigurnoj destinaciji.

Ivan je u Messinu odselio s dvadeset godina, što sigurno nije lako, a tamo je išao iz Zagreba nakon što je igrao za Medveščak.

- Prvih tjedan dana mi je bilo malo teže, ali vidio sam dosta sličnosti. Definitivno žive ubrzanijim načinom života od nas, pogotovo ujutro. Te vožnje po gradu, kako idu u trgovine i svi lete, mi smo ležerniji uz naše višesatne kave.

Kao dijelom Sicilijanac, odgovorno tvrdim da su nabrijani, kompletno različitog mentaliteta, normalno je pretjerati kad se o nečemu priča, čak dodati ‘alternativne’ činjenice da bi priča bila zanimljivija. Mogu reći da su ‘bijele laži’ dio kulture. U kuhinji koriste dosta arapskih začina, a riječi začine pretjerivanjem, jesi li ti to primijetio?

- Dodao bih da uz to više gledaju vlastite interese od interesa drugih u bilo kojoj situaciji, a u Hrvatskoj to nisam primijetio. Jedan dan će ti platiti kavu, već idući dan će ti to napomenuti i tražiti novac. Nema čašćenja, svatko sebi plaća. 

Messina, kao i ostatak Sicilije, prilično je multikulturalan grad, najviše zbog velikog broja migranata jer otok Lampedusa je jako blizu. Sjećam se da se mlađi brat često igrao s prijateljem iz Šri Lanke. Sami Sicilijanci su, s obzirom na povijesne okolnosti, prilično izmiješan narod. Kako si ti to doživio?

- Definitivno sam bio povučen kad sam tek došao, mislio sam da će prilagodba biti spor proces. Nakon desetak dana sam počeo više pričati s kolegama iz kluba i njihovim prijateljima. I sad sam u kontaktu s nekima od tih ljudi, ali zapravo je bilo lako uklopiti se. Sa svima u klubu imam odličan odnos. Čak mi se bilo lakše uklopiti nego u Zagrebu. 

Kako objasniti nekome tko nije vidio uživo te kontraste. Kad u istoj ulici imaš fasadu s arapskim pločicama pa malo Mediterana, malo ne znam čega, malo modernizma, a 20 minuta dalje automobilom imaš Dolinu grčkih hramova.

- Pa tako je, čudno mi je bilo. Na ulici je ljekarna, pokraj nje dućan i onda crkva koja izgleda kao dućan. Sve je na ulicama, nema shopping centara. Centar je duga cesta s dućanima koji su jedan nasuprot drugih.

Misliš na ulice od Piazza Cairoli u sva četiri smjera, onaj trg gdje staju tramvaji?

- Da, taj dio. Pa prema Piazza Duomo kod katedrale. 

Sjećam se da se prijateljica šokirala kad je izašla iz tramvaja i na ulici vidjela odbačena vrata Fiata Panda…

- Nisam tako nešto vidio, ali ceste su užas, grbave i pune rupa. Uske su i automobili se ne mogu ni mimoići, a parkiraju tako da pola automobila strši pa ga zaobilaze, nastane gužva, svi trube… kaos. Ipak, u cijelom tom kaosu, kad ulaze u nepreglednu okuku uvijek trubnu da vozači koji dolaze iz suprotnog smjera znaju da ide netko. Automobil sam vozio par puta i rekao im da nisam baš siguran u vožnji. Zapravo nisam htio voziti u svemu tome.

Jesi primijetio kako svi imaju motore ili male električne automobile od 50 kubika?

- Da, čak i petnaestogodišnjaci imaju motore i izlijeću sa svih strana.

Znaš li zašto svi imaju para za auto ili motor, za razliku od Hrvata?

- Ne, zašto?

Jer ne ostavljaju plaću na šanku kao mi. Popiju dva koktela i jedu grickalice, nema balkanskog naručivanja boca, a to znam iz iskustva jer me jednom konobar blijedo gledao i nije znao kako mi naplatiti bocu alkohola. Oni štede na dodacima, ne na žestici.

Došli smo do hrane. Teško je naviknuti se na svu prženu hranu, začine, prilično je različita gastronomija. Kako živiš bez granite za doručak? Kako nekome objasniti što je, a da ne misle da je zdrobljeni led s voćem, i da se u to ‘toča’ to pecivo?

- Definitivno brioche i granita za doručak. Nije kao sladoled, ali je… ne znam, treba probati. Oduševio me i cornetto s pistacijama iako nisam htio odmah probati. Prvi put kad su mi ponudili rekao sam da bih radije Nutellu, ali kad sam probao, promijenio mi je život (smijeh). A tek tjestenine, parmezan, ne sjećam se kako se zovu rolice mesa, stalno sam to dobijao. Kao mali ćevapi, to mi je bilo vrhunski. Imali smo četvrtkom pizzu koja je isto bila odlična. Tanko dno, debeli krajevi i odlični sastojci. 

Možemo malo i o sportu. Dakle, ta treća liga, kako je to izgledalo?

Pa zapravo budući da u drugoj ligi u ekipi nije smjelo biti stranaca, a u trećoj je mogao igrati tko hoće, mislim da je treća liga čak jača od druge. Za iduću sezonu su u drugoj uveli da svaka ekipa može imati jednog stranca.

Sad ti je istekao ugovor? Kako to sad ide?

- Tako je, potpisao sam na jednu godinu. Ne znam što će biti, nismo još razgovarali. Hoću li taj jedan stranac biti ja ili netko iskusniji, vidjet ćemo. Ali volio bih, ako me žele, još igrati u Messini.

Dosta o sportu, možemo malo o morskim strujama. Kako objasniti nekome iz Šibenika da u Messinskom tjesnacu ne smije plivati više od petnaestak metara od obale jer će ga struja odnijeti na Cipar, u Afriku ili gdje već nosi u tom trenutku?

- Vidio sam pješčanu plažu, ulaz u more savršen, more čisto. Ušao sam i išao otplivati. Okrenuo sam glavu i već me odnijelo 20 metara od prijatelja. Pokušavao sam se vratiti, plivati, ali nisam mogao. Uspio sam stati na noge i vratiti se nekako na plažu.

Jesi imao susret s onim malim rozim meduzama koje te okruže kad se struja promijeni?

- Nisam, ali upozoravali su me na njih stalno.

Svijet je zaluđen serijom White Lotus, ja još više jer je druga sezona snimana u Taormini pa su mi kadrovi poznati još iz djetinjstva. Jesi išao?

- To je zanimljiva priča. Trebao sam ići, ali nisam. Pretpostavljam da znaš koji je kaos na kolodvoru. Kupio sam autobusnu kartu za Taorminu, ali nisam se snašao, nisam našao bus, možda je prošao pokraj mene i na kraju nisam bio u Taormini.

A na Etni?

- Nisam, ali jesam u Cataniji i tad sam vidio Etnu. Jednom je čak eruptirala sat vremena prije mog leta. Dolazi do mene prijatelj Talijan i smije se, govori mi da je vulkan eruptirao i da je aerodrom zatvoren pa ne mogu kući. U Messini nije bilo prašine, a u Cataniji sam vidio automobile pune crne prašine. 

Kakav si s vikanjem po cesti, i općenito vikanjem za koje mislim da je njihov način govora. Svi su glasni.

- Nisam se uspio naviknuti. Živio sam poviše trgovine, jeftine trgovine u koju idu većinom stariji ljudi pa je uvijek neka vika. Pogotovo kad bi netko parkirao nasred ceste ispod prozora i tako zagradio drugi automobil. Normalno je nasaditi se na trubu bez prestanka, to me budilo skoro svaki dan. 

Jedino prihvatljivo vikanje mi je trokolica koja mi prolazi ispred kuće i prodaje svježe povrće. Dakle, U Torre Faru je bolje. 

- Očito, a ti si iz Torre Fara? Bio sam tamo na onoj predivnoj pješčanoj plaži, ispod onog tornja.

Pa tu je moja kuća (pokazujem mu fotografiju), a ‘Ivancesco’ kaže da mi je prošao ispred kuće. Dobra slučajnost. Kaže da je zapamtio šarene ribarske brodove ispred kuće, a jedan od njih je od mog djeda i njegove braće ribara.

Sicilija ima prilično različitu klimu od Hrvatske, zrak je suh, često dolaze saharski vjetrovi, nose prašinu i otežavaju disanje.

- Došao sam u rujnu i bilo je ekstremno vruće, 37 ili 38 stupnjeva, ali posebnih 38 stupnjeva, ne kao kod nas. Danima nisam mogao spavati, preznojavao sam se. Tako i u dvorani. 

Ljudi me pitaju zašto ne živim na Siciliji pa im objasnim da je najsiromašniji dio Italije i nije neka sreća za život. Siromaštvo donosi prosjake i kriminal. Jesi otupio na prosjake po cesti, jesi shvatio da su organizirani i da ‘vođa tima’ često stoji sa strane, broji novac i vjerojatno je bogatiji od nas dvojice zajedno?

- Ima jako puno prosjaka. Do teretane sam hodao pola sata i uvijek bi me zaustavilo barem 5, 6 ljudi i traže novac. Shvatio sam da su organizirani, rade na smjene, a najgori su mi oni sa psima, svakih 50 metara po prosjak sa psom. Na početku sam drugačije razmišljao, a onda sam shvatio da je to tamo business.

Moj stariji brat je visok oko 185, a rođaci ga zovu ‘due metri’, ti stvarno imaš dva metra, kako su tebe zvali Sicilijanci?

- Košarka je pa smo svi relativno visoki. Ipak, imao sam nadimke. Ivanuccio, Ivano, Ivancesco je bilo zanimljivo, a trener se tijekom utakmice derao na mene ‘Zivko’ pa su se tako derali i ljudi s tribina dok sam igrao. To je bilo zanimljivo. 

Jesi doživio navijačke nerede. Znam da je u gradu kaos kad je neki sicilijanski derbi, poznati su okršaji navijača Messine i Catanije?

- Nogomet nisam gledao, ali kad smo išli u Reggio Calabriju išli su i navijači na nogometnu utakmicu pa sam vidio te glave koje su bile spremne za napraviti neki nered. Znam da Catanija, koja igra treću ligu, ima po 15 ili 20 tisuća ljudi na stadionu i rade čuda. Nije važno koja je liga. Uvijek je kao da su Serie A.

Znam da je ovo pitanje za igrače na zalasku karijere, a tvoja je na početku. Igranje za Šibenku?

- Svakako, uvijek bih igrao za Šibenku!