„Ne mogu vjerovati da sam bila toliko glupa! Idem na živce samoj sebi! Kako sam si to mogla dozvoliti?!“ Bujicom uvredljivih riječi obasipala se moja klijentica dok je nisam zaustavila i pitala: „Bi li se tako obraćala nekom tko ti je drag?“ Zastala je i odgovorila: „Ne bih.“

Nakon mnogo godina rada s ljudima i rada na sebi, promatranja ljudi kako se ponašaju prema sebi i drugima, potpuno nesvjesni vlastitih riječi i djela, uvjerena sam da korijen svih vanjskih ratova započinje iznutra, i to zbog kroničnog manjka ljubavi prema sebi. Tako je lako i poznato okrenuti leđa sebi. Ako to radimo potpuno automatski i uopće ne propitkujemo izvor takvog ponašanja, prije ili poslije naše tijelo i psiha će nas početi upozoravati da je dosta ratovanja sa sobom. Na taj poziv bilo bi poželjno odgovoriti, iako najtvrdokornijima među nama možda ni to neće biti dovoljno da fokus usmjere prema unutra.

Da bismo uopće znali da smo na pravom putu, trebamo razlučiti što ljubav prema sebi nije. Svakako to nije povlašteni status – kad netko ima osjećaj da ima povlašteni status, može misliti da im se nešto bezuvjetno duguje bez obzira na trud, zasluge i kontekst. Povlašteni status nije proizašao iz zdrave potrebe za uvažavanjem osobne vrijednosti, već iz osjećaja manjka vrijednosti koji se nastoji nadoknaditi kroz pravo na povlaštenost izvana. Također, ako smo otišli u drugu krajnost, a to je da osjećamo manjak vlastite vrijednosti i zadovoljavamo se mrvicama, dobro je podsjetiti se osnovnih ljudskih potreba – suosjećanje, briga i prihvaćanje temeljne su potrebe, poput vode, hrane i skloništa. Naša potreba za tim je utkana u našu biologiju. Kad to osvijestimo, možemo razumjeti da nije sebično graditi zdrav osjećaj vlastite vrijednosti i njegovati ljubav prema sebi. Ona nije nešto što drugi zaslužuju više ili manje nego mi, već ključan element za osjećaj unutrašnje ispunjenosti svakog čovjeka.

Fokusiranje na ljubav prema sebi nije ni postajanje sebičnim. Iako je razvijanje ljubavi prema sebi refleksivan proces u kojem se okrećemo prema unutra, njegove koristi nisu sebične. Zapravo, da bismo mogli brinuti za druge, prvo se moramo pobrinuti za sebe. Prije polijetanja zrakoplova dobijemo uputu da u slučaju nužde prije pomaganja drugima prvo na sebe stavimo masku za kisik, bez obzira na to tko je u našoj blizini. Jasno nam je zašto smo na to upućeni i ne mislimo da netko tko se pridržava te upute radi to iz sebičnosti. Za razliku od narcizma u kojem prevladavaju površnost i taština, utemeljen i zdrav fokus na sebe nije egocentričan, već je preduvjet pomaganja drugima. Življenje ljubavi prema sebi ide puno dalje od površinskih shvaćanja da je to put u kojem smo sebi uvijek na prvom mjestu i na kojem se samo premještamo s masaže u saunu jer mi to zaslužujemo i doživljavamo sebe kao posebnije biće od svih drugih. Uz prepoznavanje vlastite vrijednosti, potreba, osjećaja i postavljanja ciljeva, ljubav prema sebi zahtijeva i hrabrost da prepoznamo svoje slabosti, izazove i prepreke. Neizostavan dio recepta u njegovanju ljubavi prema sebi su i zdrava poniznost, empatija i briga za sebe kao i za druge – bez dvostrukih pravila.

Ljubav prema sebi nije grješna. Grijeh je čin koji nije samo neprikladan nego je često i nasilan. Ljubav prema sebi predstavlja upravo suprotno – ne ide protiv moralnih načela. To je prosvijetljeno putovanje na kojem se brinete za sebe kako bi se potaknuo domino efekt brige i suosjećanja za one oko vas. Zajedničke značajke temeljnih moralnih principa u raznim svjetskim religijama su razvijanje dobronamjernosti, ulaženje u proces opraštanja sebi i drugima te osobni rast, a sve se dobro slaže s praksom ljubavi prema sebi. Zlatno pravilo da se prema drugima ponašamo onako kako želimo da se drugi ponašaju prema nama je sama bit ljubavi prema sebi. Koliko nas na svakodnevnoj razini može reći da se upravo tako i ponaša? Često smo ili oštriji prema sebi nego prema drugima ili se stavljamo u privilegiran položaj gdje mi zaslužujemo bolji tretman nego drugi.

Također, ljubav prema sebi nije izgovor za nedjelovanje i održavanje „mira u kući.“ Ljubav prema sebi je aktivan i angažiran proces koji donosi mnogo pozitivnih koristi, ali putovanje nije ni najmanje lagodno jer ne uključuje smo bavljenje dobrim već i onim lošim i posebno onim ružnim, što bismo najradije zanemarili. Neophodne komponente ljubavi prema sebi su preuzimanje odgovornosti za vlastito ponašanje, mogućnost objektivnosti u promatranju sebe i svog ponašanja, prepoznavanje vlastitih granica, potreba i vrijednosti. Tek iz tog stanja imamo potreban kapacitet da se jasno izražavamo u odnosu s drugima, poštujući sebe i njih.

Putovanje u zemlju ljubavi prema sebi, a potom i prema drugima, daje nam priliku razotkriti sliku sebe u potpunosti, prepoznati i cijeniti svoje snage i slabosti, uspjehe i izazove. Put je čudesan i osnažujuć, ali nije uvijek lak. To je više od uživanja u omiljenoj hrani i raznoraznim užicima. Tijekom ovog procesa korisno je znati da bez ulaska u vlastitu tamu ne možemo cijeniti svjetlost. Ljubav prema sebi zahtijeva hrabrost da razmislimo gdje se točno nalazimo, hrabrost za razmatranje gdje želimo biti, upornost u težnji da budemo bolja verzija sebe i upoznamo svoje pravo ja. Iako je korisno ujediniti se s drugima koji su na sličnom putu, na kraju dana ostajemo sami sa sobom i uglavnom sve ovisi o osobnom trudu. Proces ljubavi prema sebi nije vrh koji treba osvojiti, već stalna praksa brige o sebi, osobito u trenucima kaosa koji ćemo sigurno sresti na putovanju kroz naš život.

Više informacija o Ani, njenom psihoterapeutskom radu i kontakt podatke Centra Restart možete naći na www.centar-restart.com.