Je li zbilja neznanje blaženstvo ili trebamo preispitati svoje uvjerenje da nas ono što ne znamo neće povrijediti? Što je zapravo neznanje? Lako je reći da je neznanje jednostavno nepoznavanje nečega. Neznanje je puno češće „poznato nepoznato“ – svjesni da informacija postoji, odlučujemo se udaljiti od nje. Jednostavan primjer je kada dijete shvati da ako uvijek pita odrasle može li nešto učiniti, može čuti i ne. Ako radi stvari bez pitanja, kasnije može tvrditi da nije znalo da mu to nije dopušteno. Ne shvaćajući, ono prakticira „strateško neznanje.“

Iako volimo misliti, kao odgovorne odrasle osobe, da je neznanje devijantno i šokantno ono je zapravo sveprisutan i prihvaćen dio društva. Nameće se pitanje zašto prakticiramo namjerno neznanje? Možda nismo razvili kritičko razmišljanje nego samo slijedimo određene pretpostavke. Ili smo možda obrazovani tako da budemo neznalice. Korištenje neznanja je često omiljeno sredstvo političara kako bi dobili ono što žele, kao što je novac, iskrivljeni osjećaj moći ili stan na račun poreznih obveznika. Povezano je i s našom urođenom potrebom da se osjećamo dijelom „plemena“ iz čega nastaje pluralističko neznanje – društveni fenomen kada se većina grupe zapravo ne slaže s nečim ili to ne podržava, ali ipak pristaje na to, jer pogrešno pretpostavljaju da svi ostali to podržavaju. Neznanje je sjajan izgovor da se pravimo glupi u određenim situacijama koje nam ne idu na ruku umjesto dubljeg upuštanja u istraživanje sebe i svojih „rupa“ na osnovu čega možemo napokon nešto i poduzeti. Je li onda neznanje stvarno blaženstvo ili je u biti jako skupo i za pojedince i za društvo u cjelini? Ako nemamo želju spoznati više o sebi, u kakav nas to položaj stavlja? U toj poziciji nikad ne možemo upoznati vlastiti potencijal i osobnu snagu. 

Mnogi od nas su svjesni da, što više učimo, to bolje shvaćamo koliko malo zapravo znamo. Uviđamo da postoje praznine u našem znanju i možda ih želimo popuniti. No, što se događa kad svijest o vlastitom neznanju izostaje? Što ako smo toliko ogrezli u svom neznanju da nismo u stanju shvaćati da nemamo potrebno znanje? Tu ljudsku sklonost pogrešnog procjenjivanja vlastite inteligencije prvi su opisali David Dunning i Justin Kruger po kojima je i dobila ime. Dunning Krugerov efekt (DKE) nastaje kada nas vlastita nesposobnost sprječava da vidimo svoju nesposobnost. 

Ako smo se zarazili DKE efektom to znači da, što smo manje kompetentni u nečemu, društveno ili intelektualno, to ćemo biti sigurniji u svoje sposobnosti u tom području. To se precjenjivanje dijelom događa zato što ljudi koji nisu vješti i kompetentni u svojim pristupima za postizanje uspjeha i zadovoljstva pate od dva velika problema. Ne samo da donose loše odluke i stoga donose pogrešne zaključke, već im njihova nesposobnost oduzima mogućnost da shvate svoju nesposobnost. Umjesto toga, ostaju s pogrešnim dojmom da im ide sasvim dobro. Zvuči poznato?

Zbunjujući aspekt DKE rezultata je kako „nesposobni“ ne uspijevaju, kroz životno iskustvo, naučiti da su nevješti u nečemu? Ako osoba stalno nešto zabrlja i u sličnim situacijama ponavlja istu priču, ne bi li na kraju naučila? I zašto se to događa? Jedan od razloga je taj što ljudi rijetko dobivaju iskrene i stvarne povratne informacije o svojim vještinama i sposobnostima od drugih u svakodnevnom životu. To možemo nazvati diplomatskim ponašanjem ili poštovanjem prema drugima, ali krajnji rezultat je isti: većina ljudi se radije kloni toga da drugima kaže da su zabrljali. Iako bi nam svima bilo lakše da iskreno dajemo povratne informacije, jednako je važno da ih možemo prihvatiti i upotrijebiti za razvoj sebe kao ljudskog bića koje puno toga o samom sebi niti ne zna. 

Kako bismo stvarno znali za što smo sposobni, moramo prihvatiti da ne znamo sve i naučiti postavljati prava pitanja. To dovodi do potrage za znanjem o sebi i posljedično do spoznaje vlastitih unutarnjih resursa, moći odabira i stvaranja promjena. Ako prakticiramo ostajanje u neznanju, uništavamo svoje samopoštovanje jer neznanje je često naš osobni izbor. Na nekoj razini znamo kada nešto izbjegavamo ili donosimo izbor koji negativno utječe na nas i druge. A kada znamo da ne dajemo sve od sebe, to utječe i na naš identitet i samopoštovanje. 

Iako neznanje može biti ugodno, prakticirajući ga nesvjesno sebi zatvaramo vrata i propuštamo prilike. Ostajemo zaglavljeni s društvenim skupinama koje nas ne navode na unutarnji i vanjski rast. Osim toga, ostajanje u neznanju doprinosi usamljenosti jer odlukom da radije ne želimo znati namjerno igramo igru pretvaranja. Dobri odnosi zahtijevaju upravo suprotno – autentičnost koja podrazumijeva iskrenost i ranjivost. Duboka povezanost s drugima proizlazi iz činjenja pogrešaka i priznavanja pogrešaka, a ne izbjegavanjem i obrambenim stavom koji su često nusprodukti nepoznavanja vlastite psihološke pozadine. 

Stav „blaženo neznanje“ zapravo znači stalnu disocijaciju od sebe i drugih. Izbjegavamo sve što nas na neki način „okida.“ Ako smo imali traumu u djetinjstvu koja nam je prouzročila psihičku i emocionalnu bol, a velika većina ljudi spada u tu skupinu, onda možemo provesti cijeli život u izbjegavanju situacija koje bi mogle pokrenuti tu bol. No, to ne liječi našu traumu već nas ostavlja u stalnom stanju disocijacije pa lebdimo kroz život i naš stvarni potencijal nikada ni ne dobije šansu da se pokaže. Stvarno blaženstvo je učiniti prvi korak od neznanja prema razumijevanju svijeta oko sebe tako da krenemo s razumijevanjem sebe. U neznanju je blaženstvo, ali u znanju leži stvarna moć. I tu je najmanje bitno racionalno znanje iz knjiga. Dapače, ono je često prepreka u spoznaji izvora mudrosti koji nas strpljivo čeka unutra. 

Više informacija o Ani, psihoterapeutskom radu kojim se bavi i kontakt podatke Centra Restart možete naći na centar-restart.com.