Inspirativna priča o šibenskom košarkašu, koji je postao svjetska klasa na način da je svoje velike probleme u igri rješavao tako što je samo nastavio vježbati, a poneki neuspjeh koji bi se dogodio samo bi zaboravio i išao dalje, konačno je zabilježena na filmskom platnu. Kao i svaki biografski film, ovaj uradak imao je zadatak približiti nam karizmatičnu osobnost Dražena Petrovića na način na koji nijedan dokumentarac, reportaža, snimka utakmice ili novinarski izvještaj ne bi mogli.

No svi gledatelji na šibenskoj premijeri koji su emotivno vezani za Šibenku brzo su shvatili kako će njihov omiljeni klub biti tretiran u filmu. Nakon odličnog uvoda, koji se događa u Šibeniku kada Dražen ima 11 i pol godina, u vrijeme kada košarkaški klubovi organizacijski djeluju neozbiljno u odnosu na danas, ali se zato u njima treniralo puno ozbiljnije nego u moderno vrijeme, radnja odmah skače na transfer u zagrebačku Cibonu.

Svi trenuci iz čuvene treće finalne utakmice Prvenstva Jugoslavije 1982/83 između Šibenke i Bosne stali su u jedva 20 sekundi, a Baldekin je u kadru bio koju sekundu i pol. Svima nama koji su zauvijek vezani samo za jedan jedini grad, teško je bilo vidjeti da je Šibenik prikazan kao provincija u kojoj se Dražen, eto, imao nesreću roditi pa ga je trebalo, kao i brata, što prije prebaciti tamo gdje se živi i radi normalno.

Priče o tome kako je mali klub Šibenka, čiji kadeti u filmu gube od DOŠK-a deset razlike, zahvaljujući entuzijazmu njegovih članova, fanatičnosti navijača i tada jakoj šibenskoj privredi postao prvak države i igrao dva finala u eurokupovima ovdje nema. Dok u svakom šibenskom kvartu grafiti na zidovima podsjećaju na slavnu prošlost i kontroverzu oko oduzimanja titule iz 1983., film pokazuje kako se sve to, očito, čim se izmaknete iz Šibenika, doživljava kao tek nebitna fusnota u Draženovoj biografiji.

Ipak, kasnije shvatite da je glavni razlog tome u prebrzoj radnji. Europski velikani Cibona i Real Madrid, koji su barem prikazani na ekranu, nisu tretirani puno bolje, kao ni jugoslavenska i hrvatska reprezentacija.

Svi bitni momenti Draženove karijere (sva finala sa Šibenkom, drugi naslov prvaka Europe s Cibonom, naslov s Madridom, reprezentativni uspjesi u Los Angelesu 1984., Seulu 1988., Zagrebu 1989., Buenos Airesu 1990. i Barceloni 1992.) u filmu ili nisu spomenuti ili su u ekspoziciji: saznajemo o njima tek kad ih netko spomene u dijalogu.

Radnja ide toliko brzo da se ne stignete emotivno vezati za Draženove košarkaške probleme, a oni su već u sljedećem prizoru riješeni. Bilo da je Dražen pionir Šibenke, igrač Cibone ili dio NBA lige, svaki put kada njegova igra treba napredak, Šibenčanin u filmu malo vježba s loptom (u stvarnosti je to vjerojatno bilo nevjerojatno puno vježbanja) i napredak je postignut.

Namjera autora nije bila napraviti film o košarci, već on dobro funkcionira kao ljubavna priča. Ispada, zapravo, da je Draženu teže bilo osvojiti curu nego naslov prvaka Europe. Dobro je prikazano kako sportaš usklađuje ljubav prema igri i želju za dokazivanjem sa svakodnevnim životom i odnosima s bliskim osobama.

Za razliku od odnosa s obitelji i curom, problematično je, pak, prikazano kako se šibenska košarkaška ikona odnosi prema svojim suigračima i klubovima. Gledajući film, na momente zaboravite da je košarka ekipni sport, a Dražen često izgleda kao netko kome su bitni samo individualni rezultati i statistika. Mnogi njegovi suigrači u filmu su neimenovani, sporedni ili nebitni, a trenera Mirka Novosela jest odlično skinuo Mile Kekin, ali o toj zanimljivoj osobi isto tako nismo puno saznali, osim da je tražio rad i da nije pio alkohol.

Nespojivo je to s ljubavlju s kojom Draženovi suigrači i suradnici njega opisuju, u završnoj špici filma ili općenito u stvarnosti. Ako su na utakmici Cibona-Olimpija igrači zagrebačkog kluba odlučili omogućiti Petroviću da obori rekord i zabije preko stotinu poena, onda ga valjda nisu doživljavali kao nekog kome je stalo samo do sebe.

Tri su jaka momenta filma. Prvi je svakako uvod, u kojem Šibenčanin Tonko Stošić odlično glumi mladog košarkaša sa šibenskih ulica željnog dokazivanja svima, uz vrhunsku Zrinku Cvitešić u ulozi majke Biserke.

Drugi je moment kada Draženovom američkom menadžeru nikako nije jasno zašto usred ključnih višemilijunskih pregovora o nastavku NBA karijere hrvatski košarkaš odlučuje otići iz SAD-a na kvalifikacije za Europsko prvenstvo, jer ga Hrvatska treba u utakmici protiv Slovenije, po Amerikančevu mišljenju potpuno nebitnoj.

Treći je naravno kraj, koji nikog u pet dvorana gdje se istovremeno prikazivao film nije ostavio ravnodušnim, a romantični način kako je film završen pokazuje da o toj tragediji ne želimo niti razmišljati, već se samo sjećati svega lijepog u životu 'našeg malog'.

VEZANA VIJEST

Nikad puniji Cinestar

Svjetska premijera filma o Draženu Petroviću okupila sve njegove prijatelje i cijelu glumačku ekipu