- Prvi fotografirani zapis čuvanja Božjega greba u Betini datira iz 1929. U prvoj polovici prošlog stoljeća čuvalo se u odori austro-ugarske mornarice. Dolaskom župnika don Slavka Antića to se promijenilo i po uzoru na svoju rodnu župu Šepurine na otoku Prviću, on uvodi čuvanje Božjeg groba u odori rimskih vojnika i tako ostaje u drugoj polovici 20. stoljeća. Za izradu iste, osim župnika don Slavka, zasluge je imao i tadašnji sakristant Roman Magazin. Kacige koje su tada napravljene bile su kacige preostale njemačkim vojnicima iz 2.svj.rata koje je Roman preinačio i uredio. Kaciga vođe napravljena je od preostale kacige talijanskog vojnika – priča nam Jere Pavić, čuvar Božjega groba Župe sv. Frane u Betini.

Čuvanje Kristova groba tradicija je svojstvena mediteranskim zemljama, široko je rasprostranjena i po Hrvatskoj, a tradiciju njeguju i ostale župe na otoku Murteru.

- Iako danas možemo vidjeti po drugim mjestima da se čuvari Kristova groba pojavIjuju u raznim prigodama, u Betini je tradicija da oni sudjeluju isključivo u obredima Velike sedmice što je i njihova izvorna uloga. Njihova služba započinje pred sami kraj obreda Velikog četvrtka kad čuvari dolaze u crkvu, prate svećenika u prijenosu Svetog Otajstva s glavnog oltara na pokrajnji - Božji grob gdje se pohranjuje Sveto Otajstyo te ga oni ostaju čuvati. Važno je naglasiti da se čuvanje Božjeg groba nije nikad prekidalo već je do današnjih dana očuvano u kontinuitetu -objašnjava nam.

U čuvanju Božjeg groba u ovom malom dalmatinskom mjestu izredale su se sve generacije betinskih mladića.

- Osim Velikog četvrtka čuvari Božjega groba sudjeluju u obredima Velikog petka, procesiji Velikog petka i obredima Velike subote. Na Veliku subotu kada svećenik zapjeva Himan Slava Bogu na visini koji označava Kristovo uskrsnuće, vojnici padaju i bježe iz crkve kao što nam donosi i Sveto Evandelje da su se kod Kristovog uskrsnuća vojnici prestrašili i pobjegli. Služba čuvara Božjega groba završava Uskršnjim jutrom budući da je Betina jedina sačuvala tradiciju koja je bila dio liturgije Velike sedmice do reforme Pape Pia X11. 50.-ih god. prošlog stoljeća. U svitanje zore Uskršnjeg jutra vojnici ulaze u crkvu dok se svećenik penje na glavni oltar i otvara vrata Svetohraništa. Tim činom svećenik označava da je Krist uskrsnuo, a u tom trenutku vojnici padaju i bježe iz crkve. Nakon toga svećenik stavlja Presveto u Pokaznicu te držeći u rukama Evanđelje o Kristovom uskrsnuću nosi ga u procesiji oko crkve, Time završava služba čuvara Božjega groba – pojašnjava nam.

Svi hrvatski čuvari Kristova groba kažu da je ovaj običaj kulturno blago koji se prenosi se s koljena na koljeno. S time se slaže i naš sugovornik.

- U mojoj obitelji je moj djed čuvao Božji greb, čuvali su ga je moj otac i stric 70-ih godina prošlog stoljeća. Danas ga čuvamo moj brat i ja, već nekih desetak godina, i tu tradiciju ćemo nastojati usmjeravati na buduće naraštaje – kaže nam Pavić za kraj.