- Tradiciju proizvodnje vina je započeo još moj otac. On se 60-tih godina počeo baviti proizvodnjom grožđa i vina. U svakom slučaju to mu je tada bio jedini izvor prihoda. Bez obzira na to što su to tada bile godine kada su ljudi odlazili u Njemačku u potragu za poslom, moj otac se odlučio za  nekakav put da svoju egzistenciju osigura kroz proizvodnju grožđa i prodaju vina. Tada je, naravno, na selu bilo i dodatnih zanimanja i imali smo uvijek i po dvije, tri krave pa i ovce, dok se otac njima mogao baviti – krenuo je svoju priču Džapo. 

Izvor života i prihoda na selu obitelji Džapo je tada bila isključivo poljoprivredna proizvodnja i to je tada na njemu, kao djetetu, ostavilo veliki trag. 

- Nisam se mogao osloboditi toga, smatrao sam da je proizvodnja vina naš život i da znate, dan danas uz sve teškoće koje nailazimo, nismo odustali. Uvijek sam smatrao da je kao 'jadan' onaj koji nema vinograd, sad vidite koliko je to usađeno u mene i koliko čovjeka to ludilo zanese. To je obilježilo cijeli moj život i ja to tako gledam. Vidite, nakon toliko godina, još uvijek smo na tržištu i osiguravamo proizvodnju, evo sada smo na 5.7 hektara sa 32.000 panja – pojašnjava nam ovaj dugogodišnji vinar. 

Glavna razlika u poljoprivredi nekad i sad

- Danas ulazimo u jedno specifično vrijeme. Svakako trebamo imati znanje, a to znanje donosi sa sobom i nove tehnologije u proizvodnji. Idu neka nova su vremena i novi su zahtjevi tržišta. Pomoć od lokalne zajednice, ali i poticaji od države, su potrebni da bi mali proizvođači imali svoje mjesto na tržištu. Uspoređujući vremena, a govorimo o onima prije 30-40 godina, gledalo se više što je u boci, a danas imam dojam da se više gleda kakva je etiketa, sami marketing i dizajn. Tu sad mogu reći da malo za tim zaostajemo, jer sada sam u nekakvoj dobi, gdje mi je ostalo u sjećanju i tome se teško odupirem, da moram voditi brigu o tome što je u boci i kakva je kvaliteta. Dižemo se mi i marketinški, ali smatramo da to nije glavna stvar – iskren nam je Džapo. 

Podrška lokalne zajednice 

- Županija je kod nas imala veliki utjecaj u vremenu poslije rata, jer smo odavde bili iseljeni od 1991. do 1995 i sve je bilo porušeno. Trebali smo prvo obnoviti objekte, nabaviti opremu pa onda usaditi vinograde. To nije bio jeftin posao, a danas ljudi koji nisu u mogućnosti to sve sami financirati teško mogu doći do jedne više razine prepoznatljivog proizvođača. Godine 2005. i 2006. su bile presudne nama, jer je u to vrijeme Županije davala besplatno sadnice, a imali smo i pomoć od države kroz kapitalna ulaganja. Što je bio značajan doprinos našem poslu – sjeća se Džapo.

Da bi usadili hektar vinograda morate zasaditi 5000 panja. 

- Sad izračunajte koliko je to novca ako je sadnica koštala tada 10 kuna. Uz same sadnice trebate i dvije godine raditi oko vinograda da bi vam to sve uspjelo. Postaviti žice i kolce i još svašta nešto, da bi sve stavili u funkciju. Županija nam je i kasnije pomagala, ako bi imali investicije koje bi se ticale isključivo vinograda ili podruma, dobili bi 50 posto od uloženih sredstava. Svaka nam je pomoć uvijek dobro došla, a svaki dan smo u potrebi, jer nam se nekad nešto i pokvari te nam i to odnosi određena sredstva – kaže iskusni vinar.

Džapo je uvjerenja da lokalna zajednica vodi računa o malim proizvođačima, ali smatra da je njih sve manje. 

- Ma vodi Županija računa, koliko može, o malim proizvođačima, ali ja sam nekako uvjerenja da je njih sve manje. U selima je zapravo, po dobnoj strukturi, 80 posto stanovništva starosti preko 60 godina. Kada bi imali adekvatnu mlađu radnu snagu onda bismo mi mogli davati ideje i otvarale bi se nove potrebe. Mladi ljudi ovdje ne vide svoju perspektivu, jer je ovo vrlo težak posao koji od vas traži i dan i noć i u vinogradu i u podrumu – priča Džapo.

'Sveto trojstvo' prominskog područja

- E da vam pojasnim i to. Po meni, to su vam vinova loza, ovca i turizam. Te tri stvari treba gurati i poticati da bi oživjela ova područja. Povijest pokazuje, i to ne baš davna, da je u Promini 1961. godine bilo 6500 stanovnika, a priča se da je bilo oko 4-5 milijuna panja vinograda. Klima nam ide u prilog i daje dodatan doprinos našoj proizvodnji. Morate znati da je loza moćna i osigurava nam egzistenciju, zato sam njoj posvetio i pjesmu. Ovdje su klime malo oštrije zahvaljujući Promini koja  navuče male mrazeve u proljeće, a na udaru smo i Velebita i Dinare te zato uvijek imamo nekakve probleme ako nam biljke ranije krenu s vegetacijom. Loza ima svoju taktiku da se othrva svim nedaćama i opstaje – pojasnio nam je detaljno Džapo. 

Vinograd u Gluvačama

- Evo nas tu, predio Gluvače, ovdje u posjedu imam 3,7 hektara i oko 17.000 panja. Debit nam je uvijek bio osnovna sorta, koja kod nas ima veliki potencijal s obzirom na klimatske uvjete. U strukturi je, ovdje kod mene, 70 posto debit, 10 posto maraština i ostatak je lasin pa smo usadili i malo merlota. Debit izdrži sve i to je sorta koja uglavnom ima solidan rod, rijetke su godine kad podbaci. Maraština nam je prisutna u manjim količinama, a dosta je zahtjevna i osjetljiva na vremenske uvjete i zato je ljudi manje sade. Melot je francuska sorta, teško crno vino koje kod nas daje fantastične rezultate i svi smo ga htjeli imati u strukturi naših vina – kaže. 

Registrirani kao Lasin d.o.o. 1990. 

- U danu ili tjednu izgubi se zapravo dosta vremena oko vinograda. Loza je jedna od najzahtjevnijih kultura i stalno trebate tu prisutni te obilaziti i provjeravati je li se nešto događa u vinogradu. Inače, kroz godinu, imamo četiri do pet oranja, okopavamo sa strojevima pa onda imamo plivljenje, prskanje i kasnije berbu. Nisam zaboravio još i rezidba i izvlačenje loze, dakle, posao non-stop. To je naš obiteljski posao – priča nam. 

Poruka za mlade ljude 

- Ne mogu se oteti dojmu da mladi ljudi ne prepoznaju ove mogućnosti i resurse te potencijali i da nam na plodnim zemljama, koje su othranile naše djedove sada raste šuma. Mislim da je tu jedan drugi problem. Stil života možda? Potencijalni proizvođači trebaju imati pomoć od lokalne zajednice, što sada i imaju, da bi se sada vratili i onda bismo mogli zajedničkim snagama ovo cijelo područje vratiti na jedno 2 milijuna panja. Ovako ćemo, kroz koju godinu, imati samo sela sa starim ljudima. Mladi ljudi moraju prepoznati da mogu biti sami svoji gazde i raditi za sebe. Važno je biti svoj čovjek i svoj šef, da imaš svoje malo imanje, polje gdje ćete zasaditi kulture koje će vam i koristiti u prehrani i sve će to olakšati kućni budžet. Nadam se da će se nešto promijeniti i da će se ljudi osvijestiti – zaključio je Džapo. 
 
Ivica Džapo prominskoj je lozi posvjetio i pjesmu, pa evo i nje:

Prominska loza 

Nema raja do prominskog kraja 
tu se živi na visokoj nozi,
a ljudi su u velikoj slozi. 

Mi gradimo bazene i kuće
kupamo se ljeti kad je vruće.

Sade krumpir, bajame i smilje
puno posla i velike muke, a 
posao im ne ide od ruke. 

Za naš život na velikoj nozi
mi smo dužni zahvaliti lozi. 

Sunce prži, sivi kamen gori
sve je suvo, a loza se bori.

Stiže jesen i donosi kišu
odmah panji veselije dišu.

Grože buja, zlatno zrno zori
mi pivamo Promina se ori. 

Vratimo se našoj staroj lozi 
i recimo Bože nam pomozi. 

Bog nam dao najbolje na svijetu 
plodnu zemlju i junačke ruke 
da obrade zemlju s po muke.

U Promini od davnina
poznata su dobra vina.

Debit, lasina, maraština
to su naša fina vina,
a rođak im merlot mladi 
najbolji je u državi.

Samo loza to je naša nada
s njom smo sretni od vijeka do sada.
 
Krompir, oras, bajam i smilje
Bog je dao da ih drugi sade,
jer taj posa s lakoćom rade.
 
Promincima loza je u krvi,
naš je debit uvijek bio prvi.
Zato ćemo lozu njegovati
ona će nam svoju ljubav dati,

a mi ćemo rujno vino piti 
Bog će dati, ostat ćemo sritni

Živili!