'Mlađim generacijama našeg društva ostaješ u sjećanju kao vatrogasac koji je prisustvovao svim događanjima koji su vezani uz društvo, bilo da se radilo o sastancima, skupštinama ili nekim drugim aktivnostima. I uživali smo. Uživali u tvome društvu. Jer s tobom nam nikad nije bilo dosadno. Često smo slušali tvoje priče kako si odrastao u svojim Škrilinama, kao si bio naučnik u Zagrebu, priče sa darivanja krvi, dogodovštinama iz tvog Autotransporta, kako se otac Miko ljutio kad bi čuo sirenu i iz polja išao gasiti a pogotovo tvojih priča sa vatrogasnih intervencija. Nama je bilo zabavno kako si se ljutio na Ćopu kad bi zapalio cigaretu u vatrogasnom domu ili kad bi počeo pričati na sastanku, a tebi već počela serija. Nažalost sad smo ostali uskraćeni za sve to. A tek tvoji krikovi uz karate pokrete….. Već nam to sve fali.

Kao djeca znali smo da moramo biti dobri u školi da možemo ići na vatrogasne vježbe, jer će doći zapovjednik u školu vidjeti ocjene i ako nisu dobre nećemo moći na vježbe. A u to vrijeme sredinom osamdesetih prošlog stoljeća, kad je naš Zulum preuzeo funkciju zapovjednika DVD Pirovac je bio jedno od organiziranijih društava u Dalmaciji. To je bila strašna ekipa, Žuki, Tuna, svi Ćopini, Edo Lujin, Ante Škičin, Tome Buso, Mijo, Zvone Zagorac i još puno ostalih…..svašta su nas naučili i puno napravili za naše društvo. U to vrijeme se dizao kat vatrogasnog doma, kombi Fićo zamijenjen je sa novim Fap-om i kombi Zastavom. Sa svakom takmičenja bi se vratilo sa medaljama, kod nas su se organizirala takmičenja….Prostor ispred vatrogasnog doma je bio mali za vježbe pa se vježbalo u centru na Travi. Kao nagradu za naš rad redovito su se organizirali izleti.

I onda je došao rat. Ni ti niti ostali niste oklijevali, ostavili ste obitelji doma na sigurnom i onih sedam najtežih dana u rujnu 1991. ste stalno bili u domu. Država te za to nagradila sa Spomenicom domovinskog rata. Od 25 Spomenica na prostoru županije, naše društvo je zasluženo dobilo 15. Gasilo se pod granatama i mecima. Bila su to teška vremena. Financijski, jedva bi se skupilo novaca za naliti gorivo, opreme nije bilo nego nešto rashodovano što bi dobili iz donacije, ali ono što je najvažnije da smo operativno bili jaki. U kombiju koji je imao 6 sjedala često bi na požar išlo nas 14. Tek kad su došla malo bolja vremena, odlučio si funkciju prepustiti mlađima. Ali nisi se maknuo, rekao ja sam svoje napravio evo vama pa sad vodite. Ne, ostao si sa nama cijelo vrijeme. Bio si član Upravnog odbora, predsjednik Nadzornog odbora. I nama je to puno pomoglo, trebali smo iskustvo, ali i tvoju mudrost u donošenju bitnih odluka. A i trebao nam je tvoj humor. Koliko si mogao pomagao si i logistički, rashodovane gume sa autobusa koje bi nam donirao za nas su bile kao nove, redovito smo išli kod tebe vidjeti kakve su kočnice na Fap-u, raditi optiku. A i znao si dosta vremena provesti oko popravka motora.

A kako si samo mudro spojio svoje dvije ljubavi, vatrogastvo i darivanje krvi. Ti si bio jedan od organizatora darivanja krvi u našem selu i prvi predsjednik kluba dobrovoljni darivatelja krvi Zloselo. I darivatelji su krv oduvijek darovali u prostorijama vatrogasnog doma, što je ostala tradicija sve do danas, a i ostati će ubuduće.
Bio si nositelj više vatrogasnih odličja – Medalja za rad u DVD-u te Brončane, Srebrne i Zlatne plamenice za iznimne pothvate na vatrogasnim intervencijama te požrtvovnost u zaštiti i spašavanju ljudi i imovine, nagrade Općine Pirovac, nagrada za darivanje krvi…..teško je to sad sve nabrojiti ali znamo da si sve zaslužio.
Zulume, naš komandiru, hvala ti za sve što si napravio za naše društvo i za naše selo!

Pozdravi strašnu ekipu gori, svoju braću vatrogasce.
Počivaj u miru Božjem.
Vole te tvoja braća vatrogasci!'