Portal Murter News razgovarao je s majkom i suprugom Dunjom Knezić koja je otvorila srce i ispričala kako im je proteklo vrijeme od tog kobnog dana.

– Živjeli smo u suprugovoj staroj obiteljskoj kući u centru Petrinje, a legalizirali smo je netom prije potresa. Nakon prvog potresa 28. 12, bilo je samo par pukotina te smo i sami procijenili da možemo ostati u kući. Bila je to baš teška noć, suprug i ja smo spavali na smjene jer su djeca bila jako istraumatizirana, nisu mogli spavati, drhtali su, pogotovo naše tada jednoipolgodišnje blizanke. Sestra je već taj dan htjela doći po nas i odvesti nas u Murter, ali osjećali smo se sigurno i nismo željeli otići – započela je svoju priču Dunja koja je po djedu pok. Karabajiću Murterka, sestra joj ovdje živi, a čak je i ona i njena, tada malobrojnija, obitelj provela nekoliko godina ovdje te su se 2013. godine vratili u Petrinju zbog obiteljskih razloga.

Ispričala im je kako je nakon poluprespavane i ponajviše za djecu traumatične noći, tog 29. prosinca svanuo divan sunčan dan, statičar je obišao njihovu kuću oko 11 sati, dobili su zelenu naljepnicu i sve je bilo okej.

–Ma baš smo bili sretni.. I onda je nedugo zatim krenuo onaj veliki potres, mi smo bili svi u kući, cure su se taman probudile, ležim u krevetu i gledam kako se  zid i strop odvajaju jedan od drugog to ne možeš vjerovat koji je to osjećaj dok ne doživiš. Gledaš kako se to nekom drugom dešava, bili su oni potresi u Italiji, Zagrebu, pa misliš jadni ljudi, ali kad doživiš to je nešto drugačije, na kraju jako mi je drago što smo svih nas šest bili zajedno u kući jer bar sam znala da smo svi okej– priča Dunja.

Tada je pokušala dobiti sestru na telefon, ali linije su bile prekinute ili loše i nisi mogao apsolutno nikoga dobiti u tim trenucima. Kad su se napokon uspjele čuti na telefon samo su joj rekli da slobodno sad dođe po njih. Bili su kući, stalno je treslo.

–Ulaziš unutra i samo trpaš u vreće uopće ti nije jasno što točno trebaš uzeti, to su situacije u kojima ste u šoku i ne funkcionirate kako treba, najviše sam uzela za djecu, a sebi šta sam uzela, uzela. Izašla sam vani iz dvorišta, vidim kamioni, vojska, evakuiraju dom umirovljenika, skroz nestvarno. Čekali smo do večeri da sestra uspije doćI do nas, jer kako smo u samom centru, bile su blokade na cesti, apokalipsa, bez struje, osim zvuka i bljeskova sirena samo tišina i mrak – prisjeća se.

Kako kaže Dunja, kad su došli u Murter, svi su bili potpuno oduzeti, djeca su bila istraumatizirana, jako je teško bilo spavati iako su bili svjesni da su na sigurnom. No, nakon prvotnog šoka  njen suprug je zaključio da ne može samo tako sjediti u Murteru pa je nakon nekoliko dana otišao natrag u Petrinju pomagati ljudima.

– 31. ujutro mi govori sestra evo doći će načelnik, tih dana sam se osjećala nikako, mislim došao da se čovjek pozdravi da nam podršku, a on nam kaže ‘evo odlučili smo vam obnoviti kuću’. 

Cijeli članak pročitajte ovdje.