Mateo ima 25, a Ines 21 godinu. Mateo je rodom iz Petrinje i tamo je živio cijeli život, dok se Ines u Petrinju doselila iz Zagreba. Prije nešto manje od dvije godine na svijet je došao maleni Gabrijel i mlada tročlana obitelj odlučila je svoj život nastaviti u Petrinji, no daleko od toga da su tamošnjim životom bili zadovoljni, otkrivaju nam odmah na početku razgovora Mateo i Ines. 

- Iskreno, život u Petrinji prije potresa nije bio ništa bolji nego što je sad. Sve je to, da tako moram reći, žalosno i jadno. Ima puno siromašnih – započinje priču Ines. 

Mateo se nadovezuje, kaže da su ljudi u Petrinji navikli živjeti od danas do sutra. 

- Neki su uspjeli nešto napraviti sa životom, a ostali traže pomoć sa svih strana. Jako puno mladih ljudi se odselilo iz Petrinje, ostali su većinom starci. Ja sam počeo raditi sa 18 godina čim sam završio srednju školu, morao sam tako. Život me nije mazio. Ostao sam bez oca sa 13 godina i majka je ostala sama sa četvero djece. K tome je i bolesna, ima multiplu sklerozu. Dakle, nisam imao nekog izbora. 

29. prosinca 2020. postalo je još gore. U 12.19 sati Mateo, Ines i Gabrijel bili su u obiteljskoj kući koja je smještena u centru Petrinje.

- Ja sam bio s malim na krevetu. Gabrijel je spavao, a Ines se tuširala. Taman kad je počeo potres izašla je iz kade. Bojler je pao, a da je pao na nju ubio bi je na licu mjesta. Mene i Gabrijela je zbacilo s kreveta, udarili smo u ormar. Ja sam ga nekako uspio zgrabiti i išao provjeriti gdje je Ines, je li živa. Mi smo inače na katu, a majka je dolje. Dovikivali smo se da provjerimo jesmo li svi ok, jesu li svi sačuvali živu glavu. Laknulo mi je kad sam saznao da jesu. Nismo uspjeli istrčati iz kuće dok se treslo, stali smo ispod štoka od vrata. Stvari su padale, voda iz bojlera je šikljala okolo, kuća se napunila prašinom. Uglavnom užas, ne možemo to opisati riječima – prepričavaju nam Mateo i Ines. 

Nakon što se potres smirio, izašli su na ulicu. 

- Probali smo zvati 112, ali nismo uspjeli nikoga dobiti. Sve linije su bile blokirane. Dalje nismo mogli ništa, ostali smo sjediti u autu. Ljudi su zapalili vatru nasred dvorišta da bi se ugrijali. Nitko više nije htio nazad u kuće gdje grijanja ionako više nisu bila u funkciji. 

Navečer su pokupili najosnovnije stvari i otišli u Zagreb. Tamno su prenoćili kod Inesine obitelji. 

- U Petrinji nismo imali gdje spavati. Moji su ostali spavati u autu, kao i većina susjeda kojima su kuće oštećene, a i oni kojima nisu više se nisu htjeli vratiti unutra zbog straha – govori Mateo. 

Za par dana preko Facebooka su stupili u kontakt s Beti Bijelić koja je obiteljima pogođenima potresom ponudila svoj apartmana u Murteru.

- Moja prijateljica iz Petrinje koja se udala tu u Murter isti taj dan krenula je za Petrinju pokupiti svoju sestru i četvero male djece. Kada sam doznala što se dogodilo nazvala sam je i rekla joj da sestrinu obitelj može smjestiti kod mene u apartman. Kada sam poklopila, zamislila sam se. Mislila sam 'velika je kuća, ponudit ću smještaj i drugima, možda se netko javi.' Tako sam objavu stavila na Facebook i u roku dva dana podijeljena je preko tisuću puta. Ubrzo sam stupila u kontakt s Mateom i eto – priča Beti.
Mlada obitelj u Murter je stigla u ponedjeljak. 

- Brzo smo sve dogovorili i stigli u Murter. Ne znam kako bih joj zahvalio, ali znam da bih i ja napravio istu stvar. Tako sam odgojen da sam svima spreman pomoći – kaže Mateo. 

Kuća u kojoj su živjeli u Petrinji građena je osamdesetih godina, a kada se dogodio prvi prošlogodišnji potres, onaj slabiji, obišao ih je statičar.

- Nakon pregleda kuće stavio je žutu naljepnicu što znači 'privremeno neuporabljivo'. Upozorio nas je da će ako bude jačih potresa šteta sigurno biti velika i da će biti zabranjeno korištenje kuće. Ta kuća je sada u groznom stanju. Izvana možda ne izgleda toliko loše, ali unutra su popucali zidovi, pao je dimnjak, tavan je cijeli srušen. Dobili smo crvenu naljepnicu što znači da se mora rušiti – priča nam mladi par. 

Ines kaže da je prestala pratiti vijesti iz Petrinje.

- Ne mogu. Jako je stresno sve skupa. Dolaze samo negativne vijesti, ali Mateo prati sve. 

Aferu s obnovom kuća nakon rata, kažu nam, ne bi komentirali. 

- Puno kuća koje su rađene nakon rata su srušene, dok su neke novije zgrade u centru grada ostale čitave. Ja sam se rodio tijekom rata tako da ne znam što se događalo s tom obnovom niti želim ulaziti u politiku. Nadam se samo da će se tim ljudima koliko-toliko pomoći, da će ljudi opet imati krov nad glavom i normalan život – kaže Mateo.

Baš prije našeg dolaska obišao ih je i načelnik Murtera Toni Turčinov.

- Oduševljeni smo reakcijom Općine koja je u kratkom roku pronašla krevetić za Gabrijela i stavila se na raspolaganje, a svakako bih pohvalila i udrugu Aurora koja je odmah organizirala pomoć za stradale potresom – ističe Beti. 
Mateova majka i jedna sestra ostale su u Petrinji. Svaki dan se čuju po nekoliko puta. 

- Uspjele su dobiti kamp kućicu. Sada su tamo, a tko zna što će biti dalje. Područje Petrine stalno se trese i dalje. Ljudi se boje. Nama je stvarno laknulo kad smo došli tu. Jest da se i tu može svašta dogoditi ali ipak smo mirniji s obzirom da imamo malo dijete – pričaju nam. 

Mateo inače radi kao cjevar, putuje po Njemačkoj, Francuskoj, Austriji... 

- Radim po par mjeseci i onda sam doma tjedna, dva. U nedjelju ponovno idem raditi i onda me nema do Uskrsa. Naporno je jako. Nisam sa obitelji, ali idemo trbuhom za kruhom i to je to – kaže odlučno. 

On i Ines upoznali su se preko Instagrama prije pet godina. 

- Mateo mi se javio preko Instagrama kad sam išla kod bake u Novalju na ljetovanje i poslao mi je poruku, a ja sam se mislila 'nema šanse da odgovorim nepoznatoj osobi'. Ali bio je uporan i evo… - priča nam Ines napokon s natruhom osmijeha. 

Na pitanje vide li svoju budućnost u Petrinju, odlučno odgovaraju:

- Iskreno, ne. Ne zbog straha, nego ne vidimo perspektivu. Žalosno je to reći, ali Petrinja je jadan grad. Kažu sad da će morati rušiti škole i vrtiće, dakle moje dijete tamo nema nikakvu budućnost, a svatko za svoje dijete želi najbolje. Nećemo se vraćati jer Gabrijelu želimo osigurati dobar život i bolju budućnost nego što bi imao u Petrinji. Planove za budućnost imamo, ali o njima ne želimo pričati jer se držimo one da planove nije dobro otkrivati da se ne ureknemo. Svakako se ne planiramo vratiti, ali ostajemo u Hrvatskoj, bliže moru.

Nije im mrska pomisao da ostanu baš u Murteru.

- Ja imam 25 godina, ali prioritet mi nisu izlasci, već obitelj. Želim nešto stvoriti u životu, a mislim da bi ovdje na moru mogli imati neki svoj mir – kaže Mateo. 

Priznaje nam da se od potresa još nije uspio naspavati.

- I dalje trzamo na svaki zvuk. Nikada ništa slično nismo doživjeli i sada to ne želim ni najgorem neprijatelju, a na kraju svega nije mi bitna kuća ni ništa, samo da smo svi uspjeli izvući živu glavu. Nije lako, ali treba se boriti. 
I baš pri kraju našeg razgovora Petrinju je jučer popodne pogodio novi potres jačine 5 po Richteru. Mateo i Ines odmah su zgrabili mobitele i stali nazivati svoje obitelji u Petrinji i Zagrebu. 'Jeste dobro, što se događa. Opet ste svi vani, aha. Čuvajte se…'