Pokrenuti vlastiti posao uvijek je rizik, ali njihov rad, trud i kvaliteta su prepoznati i ove godine su finalisti jubilarnog desetog izbora za najbolje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo – Zlata vrijedan, projekta Večernjeg lista i Ministarstva poljoprivrede. 

- Ovo je veliko priznanje i vjetar u leđa jer iza nas je deset izazovnih mjeseci i razdoblje kad sam po prvi put, otkad se ovim bavim, počela razmišljati jesam li dobro napravila. Dosta planova, na koje nismo imali utjecaja, nisu se realizirali, čovjek počne promišljati i onda dođe nešto ovako, priznanje za sav trud i sve ono što radimo. Nominacija nas je iznenadila, nismo ni znali za to i ovo je samo dokaz da radimo nešto dobro. Naravno, sve ovo ne bi bilo moguće bez naših kupaca koji su prepoznali što nudimo. Puno je tu ljudi kojima sam zahvalna na pomoći, a svakako bih istaknula moje divne susjede, posebno pčelara Ivicu Crljenka i njegovu suprugu Dijanu. Tu je naravno i moj divni Omer Redžepović, dobri duh ranča, a ne smijem zaboraviti ni Anđelku Pejaković, voditeljicu područne službe za stručnu podršku Zagrebačke županije koja je puno napravila oko dodatne registracije  – priča nam Ivana.

OPG Ranch 4 Me obiteljski je posao, na farmi rade sin Antonio, koji je nositelj gospodarstva i ona, a tu su i mlađi sin koji uskoči kad god je potrebno, kao i suprug, inače pomorac, koji radi na imanju kad je na kopnu.

Ivana je gradsko dijete, materin pitar cvića na 13. katu, kanarinac u krletci i susjedov pas, bili su jedini doticaj s prirodom, a danas živi na ranču okružena životinjama.

– Cijela priča zakotrljala se prije nekih devet, deset godina. Kako je suprug pomorac, odlučio je više vremena provoditi na otvorenom i doslovno je rekao: ‘Ženo, ili ću ja nešto kupiti ili ću poluditi u stanu nakon broda’. I onda smo kupili ranč, bez ikakvog iskustva. Ja sam gradsko dijete, nikad u životu nisam bila na selu, nisam znala razliku između kokoši i tuke. U početku, kad smo kupili imanje i stavili drveni bungalov, imala sam strah od otvorenog prostora. Bojala sam se svega, buba, zmija, miševa, ma baš svega što vam padne na pamet. Prije kupnje odlučila sam da ću imati maslinik, pretplatila sam se čak na Maslinu i Maslinar. Sve smo financirali iz vlastitih izvora, prva krava je došla prije četiri godine, a na početku je ideja bila da budemo samoodrživi. Ali tada se priča zakotrljala i danas imamo sedam muznih krava, te telad i junad koji se obnavljaju iz našeg stada. To je proces koji traje kako bi se došlo do toga da se krene u pravi biznis – priča nam.

Županija je sufinancirala stočni fond i imaju godišnji poticaj na mliječnu kravu.

- Prvo smo kupili kokoši jer je veliki teren, a nismo imali jaja. A problem je bio što sam ih se u početku užasno bojala. Onda smo u susjeda vidjeli ovce i kupili i mi da pobrste travu, da ne moramo kositi ovu džunglu. Nakon ovaca, došla je koza Filomena koju je suprug od kuma dobio za rođendan. Onda još jedna koza, pa još nekoliko ovaca i na kraju – krava. Prije četiri godine, kad sam išla u Vrliku, vidim krave po putu i to je bila ljubav na prvi pogled. Izašla sam iz automobila i nazvala veterinara Horvatovića. ‘Ja bih kravu, nađi mi jednu’. Dao mi je prvo literaturu i kazao da krenem prvo s teletom. Prije cijele te priče, na Konjevarate sam krenula na praksu, na imanje s 13 krava gdje sam mjesec dana lopatala i učila. Nakon toga je došla Desa koja je tad imala četiri mjeseca, veterinar je sve nadgledao, ja sam učila. Izgradili smo štale, posebno izmuzište koje je napravljeno kako bi se postigla najviša higijenska kvaliteta milijeka koju smo potvrdili na referentnom centru za mlijeko Agronomskog fakulteta u Zagrebu, doveli kravu i pokrenuli biznis. U svemu ovome moram spomenuti Kozić Marijanu i Ozrena Ercega iz Hrvatske agencije za poljoprivredu te Sidoniju Juras bez čije pomoći ničega ne bi bilo, ali ono stvarno. Spasili su me. To vam je otprilike to – objašnjava nam.

OPG je otvoren 2018.godine, prije tri godine je krenuo posao s mlijekom te su registrirani za proizvodnju i preradu mlijeka, a posao na ranču nema radno vrijeme.

Nema vikenda i praznika, fizički iscrpi, ali psihički ispuni. Uvijek imaš osjećaj da se boriš, kaže Ivana, ali ovakve nominacije pokazuju da se boriš za nešto što vrijedi i da si na pravom putu.