- Konjički klub su osnovali moji roditelji 2005. godine kao Udrugu za terapijsko i rekreativno jahanje, prvotna ideja bila je turističko jahanje, međutim tad se u Kninu tek rađala ideja turizma pa možemo reći da to nije bio dobar timing. Moji roditelji su saznali za terapijsko jahanje i onda su krenuli u osnivanje takve udruge budući da je u Kninu već od tada postojala Udruga osoba s invaliditetom sv. Bartolomej, s kojom i dan danas imamo jako dobru suradnju. Kroz različite projekte ja sam se uspjela educirati, nabavili smo opremu i to je uistinu bio dobar vjetar u leđa. Moram reći da smo i od tad imali posjetitelja turista i rekreativaca, nisu to bile neke velike brojke, ali ipak posljednjih godina broj posjetitelja osjetno raste, a tome moramo reći, osim Grada i TZ Knin, pridonosi cijela zajednica svatko na svoj neki način i nikad nismo bili složniji po tom pitanju nego sad. OPG za uzgoj konja Promino Horse Breeding je osnovan 2016. OPG proizvodi hranu za konje žito i sijeno, koju isto tako gnojimo njihovim stajnjakom tako da možemo reći da govorimo o nekakvom održivom razvoju – priča nam Gracija.

Što se tiče kostimografije, od malena je nešto šivala i pravila, tetka koja živi u Dubrovniku je pravila modne revije, a ona bi s njom ili nešto pomagala ili nosila te revije tako da može reći da je to uvijek bila neka inspiracija.

- Mislim da sam bila 5. ili 6. razred kad sam dobila prvu mašinu za šivanje. Bile su različite opcije koji bi studij upisala, međutim meni je prioritet ostao ipak TTF u Zagrebu. I nisam požalila, upala sam na različite filmske projekte stranih i domaćih produkcija, a stalno ponavljam da to iskustvo ne mogu usporediti ni sa čim. Od organizacije do realizacije projekta. To iskustvo danas pokušavam primijeniti u svom poslovanju.  Mogu reći da sam se paralelno uvijek bavila i jednim i drugim, ne znam da sam u Zagrebu provela u komadu više mjeseci, baš sam redovito išla doma – otkriva nam.

Otac je inicirao nabavu konja, a njih kao djecu tad nije trebalo puno nagovarati jer tko ne bi htio da mu mama i tata kupe konja, kaže.

- Ipak uz to su došle sve konjske obaveze, ali meni i sestrama to nije bio problem. Uz sve te edukacije koje sam prošla vezano za terapijsko jahanje, odnosno aktivnosti pomoću konja, bilo bi šteta da nisam preuzela posao. Kroz našu udrugu je prošlo toliko djece i volontera koji su sad odrasli ljudi na koje su konji i obaveze prema njima zasigurno na ovaj ili onaj način pozitivno utjecali, a nastojim da tako bude i sa današnjim generacijama koje nam dolaze. Volim da mi svaki dan nije isti. To s konjima i djecom s kojom radim definitivno nije slučaj – smatra.

Konjički klub, koji je član Hrvatskog saveza za intervencije pomoću konja, nudi usluge aktivnosti i terapiju pomoću konja, trenutno imaju do 10 korisnika iz bliže kninske okolice (Drniš, Oklaj, Kistanje). Oni dolaze dva puta tjedno po pola sata. Također surađuju s različitim lokalnim stručnjacima po pitanju djece s poteškoćama, ali i sa srodnim udrugama (KK Kolan) i s ostalim udrugama iz bliže i dalje okolice. Nude i rekreativnu školu jahanja za djecu stariju od devet godina i odrasle, kao i turističko jahanje.

Što se tiče OPG-a, bave se  uzgojem konja i članovi su  Hrvatske udruge uzgajivača športskih konja.

- Imamo pastuha Caro Promino kojeg jaši Tea Dolić iz Sinja, njih dvoje se bave preponskim jahanjem. On je tata većine naših ždrjebadi. Osim toga, kao što sam navela, suprug pokriva dio proizvodnje hrane za konje sijeno i žito. A imamo voće i povrće za vlastite potrebe. Sve to gnojimo sa našim stajnjakom – otkriva nam.

Život u gradu i život na selu teško je usporediti, i jedno i drugo će imati svoje mane i prednosti, ali Gracija kaže da joj nije bio problem gradski život zamijeniti seoskim.

- Cijeli život sam boravila na selu tako da meni to nije strano. Zagreb uvijek nudi više mogućnosti, ali nisam sigurna da su to mogućnosti koje su meni potrebne. Ovdje je život dosta mirniji i relacije koje trebate voziti su kraće, a vremena imate za svakakve aktivnosti. O kvaliteti života da ne govorim. Dosta je mirno i kad se na to naviknete, ne fali gradska gužva, svi smo mobilni. Kad se zaželimo gužve, lako do nje dođemo. Suknovci su na 45 minuta udaljenosti od Šibenika, otprilike nam je malo više od sat vremena do Splita, do Knina 10ak minuta.  Osobno mi odgovara takav stil života, ovisno o količini posla mi ovisi hektičnost dana, a ponovno uspijem to izbalansirati s obiteljskim životom – kaže.

Ona kostimografkinja, suprug bankar po struci. Na pitanje koliko je teško danas imati nešto svoje i biti poduzetnik, kaže da u Hrvatskoj ništa nije lako.

- U našoj državi nije ništa lako, pa ni biti poduzetnik (smijeh). Međutim mislim da se različitim projektima i programima koji se nude može nešto napraviti, da to može biti dobar vjetar u leđa. Treba biti uporan i ne čekati da ti netko riješi problem. Treba se družiti s ljudima koji slično misle i koji su na neki način podrška. Surađujemo redovito s obližnjim turističkim agencijama, OPG-ovima, Udrugama, Općinama i Gradom Kninom kroz različite događaje i projekte tokom godine. Zadnji projekti na kojima smo sudjelovali su bili Krkafest na Marunuši u Kninu - uistinu vrhunski organiziran festival s ciljem promocije folklora i tradicije kninske okolice i šire. Paralelno s njim sudjelovali smo na Pelješcu u projektu 'Rastimo zajedno' pod pokroviteljstvom Općine Ston, gdje smo vodili svoje konje. Imali smo kratko izlaganje o aktivnostima i terapiji pomoću konja i trodnevno jahanje. Oduševila nas je pozitivna energija i zajedništvo koje Pelješac ima. To je zasigurno jedna od suradnji koju ćemo nastaviti njegovati unatoč udaljenosti. Prije sam mislila da nam je nemoguće biti s konjima na dva događaja od jednom, ali uz dobru organizaciju, volju i ekipu (što kod nas podrazumijeva i konje i ljude) sve se može – smatra naša sugovornica.

Kostimografija joj je struka i velika ljubav i od nje nije odustala. Posljednji autorski projekt koji je radila je za TZ Knin. Riječ je o kostimima za vodiče za projekt Storrytelling.

- Meni je to ispušni ventil u odnosu na svakodnevne aktivnosti, TZ mi je dao dosta vremena i baš sam uživala. Volim nešto proizvesti i 'čeprkati' tako da mi je jako drago da su me angažirali. Svaki od kostima sam dobro proučila vodeći računa o vremenu u kojem su ti likovi živjeli. Cilj je bio da kostim također priča priču, da materijal i boja puno ne odskaču od vremena u kojem je lik živio. Pokušala sam što više ručno raditi da bude donekle vjeran prikaz. 

Imaju 12 konja i briga o njima zahtijeva puno vremena. Tu nema godišnjeg odmora, a posao često ovisi o vremenskim uvjetima jer se radi na otvorenom.

- Trenutno imamo 12 konja. Pastuh je kao što sam već rekla u Sinju, jedna kobila je na ujahivanju na Trilju u KK Sv. Mihovil, ostali su tu i s njima radimo već navedene aktivnosti. Dva konja su otišla isto na Trilj u jako dobre ruke jedan je već u sportu, a drugi u pripremama. S njihovim vlasnicima održavamo kontakt jer i nas veseli njihov napredak i uspjeh.

Ovaj posao ovisi najčešće o vremenskim uvjetima jer se radi na otvorenom. Kad krenu velike vrućine, radim popodne. Ostatak godine nastojim sve obaviti dok su cure u vrtiću. Ukoliko ima interesa i potrebe radimo i vikendom. Zbog velikog broja upita počeli smo i s organizacijom dječjih rođendana, ali prioritet su i dalje članovi kluba i moje obaveze prema njima – kaže nam za kraj.