Cijele priča s pčelama krenula je kad je njezinoj kćeri s 14 godina dijagnosticirana vrlo rijetka autoimuna bolest. Uz terapije promijenili su način ishrane  pa su tako koristili med u zamjenu za šećer.

- U kratkom roku nabavili smo košnice jer prostora i prirode za taj hobi ovdje ne nedostaje. Paralelno je krenulo i istraživanje o pčelama i pčelarstvu. Kroz potragu za znanjem o pčelarstvu rodila se i ljubav prema pčelama, da ne kažem opsesija. Nakon nekog vremena shvatila sam da je u košnici cijeli jedan mali svemir savršeno organiziran i skladan jer one su arhitekti, dadilje, učiteljice, čistačice, čuvarice, hraniteljice. Samo nema odvjetnika. Ne treba im, složne su u svemu i u tome leži njihov uspjeh. Svatko ima svoj zadatak, a cilj je isti – opstanak vrste. I naravno, samo je jedna majka, kraljica – matica.  U pčelinjaku je bio vinograd koji smo izvadili da bi zasadili kadulju, lavandu, smilje i ostalo medonosno bilje. Stalno nešto uređujemo, sadimo i učimo o biljkama. Još ga i sušim pa pravim čaj ili macerate – priča nam Doda.

Glavna ideja  je pretvoriti cijeli prostor u zeleni raj pun bilja kao pčelinju oazu.  Zato je naziv BeeLand. Oni su samo prolaznici koji mogu uživati u njihovim remek djelima i imati koristi od toga, kaže nam,  jer o njima ovisi i trešnja i bajami i marelica i 2/3 hrane koju sutra pripremate za ručak.

- Projekt Bee4U  je nastao pri apliciranju na EU fondove za dodatno uređenje OPG-a, pčelinjaka. Kroz projekt smo zasadili preko 400 sadnica medonosnog bilja, nabavili apisarij, sušač peludi, digitalne vage, prikolicu za selidbu, solarnu elektranu na  lokalitetu.... Još  ima puno posla, a cilj je da jednoga dana svatko može doći i naučiti nešto o pčelama. Sudbina svijeta leži u zrncu peludi cvijeta. Jer bez njega neće biti ni pčela (ni drugih oprašivača), a onda uskoro ni svijeta – kaže.

Smješteni su u Dubravicama kraj Skradina. Proizvodnja nije velika jer su i ona i suprug zaposleni.  Lokacija je dobra i za kuću za odmor,  ali na BeeLandu su samo penthouse za pčele. Imaju i nekoliko hotela za kukce koje su djeca napravila, a kad nema dovoljno paše moraju ih voziti izvan županije i onda je to već zahtjevnije i teže. 

Doris je gradsko dijete, ali život ju je odveo malo dalje od gradske vreve i nimalo se ne žali. Dapače.

- Od Kolna, Baldekina pa do Dubravica. Tako bi nekako išla moja priča. Otišla s Baldekina, ali nije Baldekin iz mene. Sin godinama trenira košarku na Baldekinu, a i roditelji su tu pa pola sata vožnje mislim da stvarno nije nešto naporno kad me uhvati nostalgija.

Prednost života u ruralnim prostorima je bolja povezanost s prirodom pa  nekako sve izgleda ležernije, opuštenije iako uvijek ima posla. Nisu sela k'o nekada, moderniziralo se sve. Sve više kuća se pretvara u kuće za odmor pa je ljeti gužva. Što je kuća izoliranija i udaljenija, to je traženija.  Dubravice su najpoznatije u proljeće kad je sezona trešanja jer su najbolje. Do rata je bilo i višanja, ali i pčelara. Rat je učinio svoje pa se dosta ljudi odselilo, ali se vraćaju. Zadnja statistika kaže da selo broji oko 500 duša. Mnogo mladih je došlo živjeti ovdje iako su odrasli u urbanim sredinama – otkriva nam Doda.

Oko pčela ima puno posla, posebno u odnosnu na učinak. Njima je pčelinjak blizu, ali nekim pčelarima su i po 50 kilometara udaljene. Morate ih pregledavati, seliti ako je loša paša, tretirati protiv varoe, održavati košnice i higijenu oko njih, paziti da im ostavite dovoljno meda za zimu, pratiti rojenje, a tek onda ide vrcanje i svi ostali poslovi da pčelinji proizvodi dođu na stol.

- I onda gledate reportažu na televiziji o stradavanju cijelih pčelinjaka zbog oprašivanja obližnjih  žitarica ili orkanskih nevremena. I  gledate pčelara kako plače. Ma plačem i ja s njim. Jer preko noći uništio se višegodišnji trud i znoj, ali i vezanost za ta mala bića. Životinje koje imaju posebnu inteligenciju poštovali su mnogi narodi  pa  pčele umiru, a ne uginu. A umiru nažalost  sve više. U našoj županiji nema intenzivne poljoprivredne proizvodnje koja podrazumijeva korištenje brojnih tretiranja ni tvornica pa još nema takvih utjecaja na njih, ali nepovoljne vremenske prilike (koje utječu na biljke iz kojih će pčele vaditi nektar) su naša briga. Sve blaže zime i suha ljeta predstavljaju problem pčelarima – objašnjava nam.

Suprug je odmah završio osposobljavanje za pčelara i član je lokalne pčelarske udruge, dok je ona pohađala tečaj apiterapije u Zagrebu. To je bilo  jako zanimljivo i korisno jer učite kako se ispravno koriste pčelinji proizvodi, kaže nam.

- Med proizvode samo medonosne pčele (jedini insekt koji proizvodi hranu) iz nektara dodavajući brojne vrijedne sastojke (enzime), a potom skladište nastalu ”sirovinu” u saće gdje med zrije.  On je i najpoznatiji pčelinji proizvod  koji se koristio tisućljećima, sve do otkrića rafiniranog šećera od šećerne repe ili trske. Koristio se ne samo za jelo već i kao antiseptik za rane, konzerviranje, mumificiranje. Kada je šećer postao dostupniji i jeftiniji njegova uporaba je naglo opala.. Med posjeduje antibakterijsko, antivirusno i antimikotičko djelovanje. Bogat antioksidansima, posebice fenolima i flavonoidima te se zato može koristiti i kao konzervans. Ono što je zanimljivo je da je med higroskopan, upija ili otpušta vlagu iz zraka.  Zato ga pčele u stanicama saća poklapaju voštanom prevlakom i tek tada je spreman za korištenje. Upravo svojstvo privlačenja vlage je nešto što je korisno osobito kod dišnih ili želučanih problema.

Med bi trebali konzumirati natašte u čaši vode upravo zbog navedenih karakteristika privlačenja vlage. Onda se med bolje 'rasporedi' po crijevima i nemate onaj osjećaj da vam je 'teško pao na želudac'.  Isto tako inhalacije parom mješavinom meda i npr. kaduljom ili kamilicom ima utjecaj na promjenu sluzi pa olakšava iskašljavanje ili izbacivanje sluzi.

(Pčele u košnicama stvaraju jedinstvenu mikroklimu koristeći svoja tijela i mišiće za zagrijavanje zraka na oko 35 stupnjeva i uz visoku vlažnost  dolazi do pojave isparavanja proizvoda unutar košnice (med, propolis, pelud), a koji su korisni prilikom inhalacije u apikomorama. Apikomoru smo napravili radi kćeri, ali je ne koristimo dovoljno jer nekada selimo pčele, a nekad jednostavno ne stignemo sve. Sin sad ima namjeru upisati medicinsku školu pa možda on nastavi tim putem – kaže nam.

Doris održava i brojne edukativne radionice i to joj je najdraži dio, prvenstveno kad se radi s djecom.

- 'Moja' djeca iz škole u Dubravicama već nekoliko godina dolaze kod mene i uvijek se radujem tome. A ljeti znaju doći i turisti u prolazu pa ih sve zanima. Jednom mi je došao jedan tata da njegovom sinu objasnim zašto se ne treba bojati pčela.  To mi je bilo preslatko.Učenici škole u Dubravicama  s učiteljicama Danielom i Meri dođu dva puta godišnje na pčelinjak. Prava škola u prirodi. Pred zimu radimo hotel za kukce i pričamo o pčelama, a na proljeće sadimo biljke, kuhamo čaj od bilja koje su pčele oprašile. Imamo jedan dogovor, pčelari će čuvati pčele, a oni biljke. Postoji toliko zanimljivosti o pčelama koje nisu poznate  široj javnosti. Mnogi imaju strah od njih jer ih poistovjećuju sa stršljenovima ili osama pa čim nešto zuji, bježe. A zanimljivo je da su pčelama upravo stršljenovi postali veliki neprijatelji, osobito ovi 'uvozni', azijski. U pravilu pčele ne mare za vas. Pogledajte grm prepun pčela. One samo skupljaju nektar i gledaju kako se što prije vratiti u košnicu. Ali nisu dobri domaćini. Pa ako se približiš njihovom domu odnosno košnici onda je kod njih panika. I to je potpuno normalno. Jer čuvaju svoju zajednicu, svoje leglo i hranu koju skupljaju za njih. Današnja mladost mi se čini dosta angažirana oko stanja okoliša i često mi šalju poruke, linkove, sve vezano za pčele. Ili kad mi netko pošalje sliku kako sadi u vrtu medonosno bilje. Jer pčele englesku travu i pustinju doživljavaju podjednako – priča nam.

Što se tiče 'injekcije' od države ili županije, kaže da postoje razne mjere koje se sufinanciraju. Nisu to neki iznosi, ali uvijek je poticajno. Primjerice sufinancira se i analiza meda što je najbolji način za kontrolu meda i sadržaja u njemu, a nije nimalo jeftina.

Bez pčela nema života, a bez pčelara nema pčela. Pčelari su nekada brinuli hoće li biti više meda, a sad je došlo vrijeme da se brinu hoće li meda uopće biti.

- Linkovi za prognozu na mobitelu su na brzom izborniku. Klimatske promjene rade svoje. Priroda se promijenila. Nema godišnjih doba, nema zime, pčele ne znaju da li da se skupe u klupko ili da skupljaju med, da budem slikovita.  Iako se dosta o tome govori, mislim da još nismo svjesni posljedica. Leptiri nestaju pa su ulogu oprašivača preuzele pčele.  Čak je i Europska unija u strategiji oporavka prirode do 2030. godine donijela plan poticanja očuvanja i mjere za oporavak broja oprašivača među kojima su i pčele.  Nisu tu samo medosnosne, imate solitarne pčele koje se zimi uvlače u stara suha debla. Pa onda mi to palimo u proljeće. Kosi se rano. Evo pozdravljam ovu akciju bez košnje u svibnju, porast permakulturnog uređenja vrtova, brojne udruge koje potiču sadnju autohtonog bilja.

U Europi, a mislim kod nas u Osijeku, imate gradove koji imaju certifikat Grad prijatelj pčela. Sade se medonosne biljke na javnim površinama. A di ćeš lipše od naše lavande, kadulje, metvice, ružmarina, majčine dušice..  U Hrvatskoj je preko 200 vrsta medonosnog bilja pa mislim da svatko može naći koristan hortikulturni ukras u svom dvorištu ili na balkonu. I postati pravi prijatelj pčela – kaže nam za kraj.