- Mi volimo zimu na našem otoku, nama je sezona u biti eksces u životu, nužno zlo koje nas izbaci iz kolotečine. Tih par mjeseci ugostitelji i iznajmljivači iskoriste, treba zaraditi za život. Tad se i slabo vidimo, svi idemo za nekim svojim poslom, dođe nam i rodbina. Zlarin nema magalomanski turizam, ovdje je više obiteljski, ali svi smo ljeti nekako na svojoj strani. E onda kad prođe sezona, dolazi naše vrijeme. Znate, mi smo vam na otoku kao neka proširena obitelj, netko radi kuću, svi damo ruku, koliko tko može i što zna. Družimo se, navečer igramo na karte, nešto se i skuha. Volimo mi otočani zimu, napunimo baterije – priča nam don Bagarić.

Ne fali njima ništa na otoku, kaže. Imaju oni poštu, kiosk, dućan, tu su i škola i vrtić, dođe im i doktor, a za sebe u šali kaže da je kao sveti Petar s ključevima.

- Tko ide u crkvu, otvorim. Tko ide u kafić, opet otvorim ja kad gazda nije tu. Okupimo se tu, ujutro popijemo kavu jer bez jutarnje kave se ne može. Kavu sam naučio kuhati još kao srednjoškolac dok sam živio u Zagrebu kod tetka koji je imao kafić. Mi otočani ovaj život ne bi mijenjali, ali istina je da nisu svi za otok kao što nisu svi za grad. Najteži period je evo sad, siječanj i veljača, kad je ona prava zima i slabije se izlazi, ali naviknuli smo mi na to i brzo to prođe. Na otoku, po nekoj statistici, živi dvjestotinjak ljudi, ali zapravo formalno, kad gledamo kroz cijelu godinu, vikende, masline, lignje…tu se uvijek vrti oko 500,600- objašnjava nam župnik koji, iako rodom nije sa Zlarina, nakon skoro 37 godina života otok smatra svojim domom.

Rođen u Duvnu, s obitelji je još kao dijete preselio u Baranju gdje je otac radio kao učitelj. Nakon toga život ga je odveo u Zagreb gdje je završio srednju farmaceutsku, neko vrijeme je to i radio, razmišljao je on i o studiju farmacije ili biologije, ali završio je kao student teologije. Odradio je i vojni rok, sudjelovao i u studentskim prosvjedima početkom osamdesetih, a nakon zaređenja i 'prakse' u Boraji, put ga je u jesen 1986. odveo na Zlarin. I tu je do dana današnjeg ostao.

- Pitali su me hoću li na Zlarin, nije bila neka pomama, ja sam bio mlad i rekao može. I eto. Brojim već skoro 37 godina na otoku, znam generacije ljudi, babe i dide, pa i još dalje pretke ovih mladih. Promijenilo se dosta toga kroz ove godine, prvo rat koji je to sve okrenuo, navike ljudi, ali otok i dalje živi. Vraćaju se i mladi, nije da ih nema. Posebno vikendom. Gledajte, kad me pitate koja je najveća mana otoka reći ću da je ta što je otok. Ne možete otići u svakom trenu, ovisite o brodu, ali opet, većina ovdje ima svoj brod, kad su hitne situacije tu je policija. Treba biti talentiran za živjeti na otoku, nije svatko za to. Ali nije ni svatko za grad, kao što sam već kazao. Prednosti je puno više, ovdje se svi držimo zajedno– priča nam.

Svaki dan kad parti pruga, otočani su svjesni koliko trebaju jedni druge. Tko ide na kopno, uvijek će pitati drugoga treba li mu što.

- Bog je otok smislio da bi čovjeka uputio na drugog čovjeka. Da bi ih povezao, pomogao im da pronađu ono što na kopnu često zanemare. Evo, nekog ne vidimo, nije se pojavio u svoju standardnu uru i odmah se zove, gleda gdje je, provjerava kako je. U gradu netko živi u zgradi i ni ne zna svoje prve susjede. Život na otoku je glavi, a mi smo se naviknuli. To je naš dom – kaže za kraj.