Ta njena 'borba' je pri kraju, ako sve bude u redu radit će kao obiteljska liječnica u Murterskoj ambulanti, a tom smo prilikom porazgovarali s njom o njenom dugom putu od ratnog bijega do danas.

 

- Živjeli smo u Mariupolju, mi smo bili tamo tri tjedna pod okupacijom. Živili smo u podrumu bez hrane, vode, struje ničega, pa i informacija izvana. Pomisliš, čemu živjeti ovako jer ionako ćemo umrijeti, nismo imali nikakvog kontakta s drugima, čak smo mislili kako Ukrajine uopće više ni nema. Nismo znali ni kada, ni da li uopće možemo izaći, čuvali smo plin da bi uopće imali mogućnost izaći autom iz grada kada saznamo da uopće možemo. Moj djed je poginuo u svom domu, nije htio izaći i otići s nama, neznam točno koji je to dan bio, ali poslije smo vidjeli njegovu zgradu i shvatili da je raketa pogodila točno u njegov stan. Izgubili smo i još jednog člana obitelji, on je išao tražiti vodu, ali stradao je od snajperista. Nije tada bilo nikakve pomoći, ni medicinske ni ikakve, ljudi su ginuli, bili su ranjavani, a nitko nije mogao pomoći – priča nam Inesa na vrlo dobrom Hrvatskom.

 

Mariupolj je okupiran prvi na početku rata, važan je zbog svog strateškog položaja, prema njenim riječima, imali su dobru obranu baš zbog toga, ali tjedan dana prije rata, ona je nestala, a Rusi su za tri dana već duboko ušli u grad.

 

- Probali smo izaći dva puta, prvi put nikako nismo mogli jer nam je ukrajinska vojska rekla da su zatvorene ceste. Kad smo krenuli vidili smo kako gore kuće, trgovački centar, vidjeli smo puno poginulih ljudi posvuda. Stvarno nismo znali da se tako nešto može dogoditi tako brzo, a nismo ni vjerovali. Taj rat traje od 2014. godine, Rusi su uzeli regiju Donjeck, ali mi smo se u Mariupolju osjećali sigurno, imali smo obranu, imali smo tri najveće tvornice metala. Nemamo sada ni da hoćemo više mogućnosti vratiti se doma, a ja ne vjerujem ni da ćemo ikad moći – nastavlja.

 

U Hrvatsku je došla s majkom i kćerkom koja je tad imala sedam mjeseci.

 

- Ja sam imala sreću jer sam imala mlijeka i mogla sam je dojiti tako da barem nisam imala tu veliku brigu kako da je prehranim. Imam prijateljicu, zajedno smo studirale u Ukrajini, ona živi u Šibeniku, udana je tu. Nazvala me i rekla kako je našla stan za nas, da mogu doći u Murter, da su ovdje su dobri ljudi, i da će svi za početak pomoći. Put je bio strašan, ali strašno mi je bilo i kad smo došli. Ništa nismo razumjeli, živjeli smo u jednoj kući, no ona se uskoro prodala, i trebali smo naći novi smještaj što je, kao što znate, u turističkom mjestu izuzetno teško. Općina Murter-Kornati i bivši načelnik Toni Turčinov su nam tu jako pomogli. Smjestili su nas u prazan općinski stan iznad ambulante, pripremili su ga za nas i stvarno sam im na tome zahvalna. Nadam se da će to trajati – priča Inesa.

 

U Ukrajini je završila šest godina Medicinskog fakulteta, nakon toga tri godine je bila na specijalizaciji obiteljske medicine, ali i kao vojnički doktor kako je to tamo normalno. Dok je bila na porodiljnom, počeo je rat, ali i njena hrvatska priča..

 

- Prvu sam godinu u Murteru vjerovala da ću se uskoro vratiti u Ukrajinu, ali me je ta prijateljica na kraju i osvijestila koliko je to nemoguće te mi je njen muž, šibenski odvjetnik Luka Kuvač, puno pomogao te sam uspjela sa Šibensko-kninskom županijom sklopiti ugovor o financiranju nostrifikacije diplome. Jako sam im zahvalna – kaže. 

 

Naime, troškovi su veliki, penju se do pet tisuća eura, a uvjetovano joj je da nakon toga mora odraditi dvije godine u županiji kao obiteljski liječnik. Šibensko-kninska županija je prva županija koja je tako nešto odobrila iako, kako tvrdi Inesa, ima puno Ukrajinaca koji bi mogli raditi kao liječnici, u Hrvatskoj ih nedostaje, ali nema dovoljno volje lokalnih samouprava pa oni rade druge poslove – većinom čišćenja apartmana u sezoni.

 

- Napokon sam u rujnu ove godine nostrificirala diplomu, nakon dvije godine. Sad sam u fazi polaganja stručnog ispita koji će biti tek krajem siječnja iduće godine. Birokracija vam je komplicirana i sve, po mom mišljenju, predugo traje. Trebaš ići na stručni, ali moraš čekati Ministarstvo, pa liječničku komoru, i gdje god pošalješ zahtjev moraš čekati od mjesec do tri mjeseca. I to samo odgovor da možeš ići dalje. Malo je frustrirajuće, ali evo nakon dvije godine, mogu reći da sam u 'završnoj fazi' – priča začuđeno te napominje kako je sve to u Ukrajini već odavno digitalizirano.

 

Trenutno su svi papiri poslani, svi ispiti položeni i sada opet čeka.. Ovaj put stručni ispit, a zatim se mora upisati u registar liječnika i dobiti licencu za samostalni rad. Okvirni dogovor je da u Murteru preuzme ambulantu od doktorice Vojane Labure Tolo koja je od 1. siječnja iduće godine u mirovini, a i na temelju toga je dobila stan na korištenje. 

 

- Ali, ja se sada već i bojim da, s obzirom na koliko sve traje, neću na vrijeme dobiti potvrdu o položenom stručnom ispitu. Već sad i idem tamo pa sjedim s doktorima u murterskoj ambulanti kako bi kad jednom i ja sjednem u tu stolicu što prije usvojila i program, upoznala ljude i kako bi se što prije se uhodala i naviknula – kaže. 

 

Najviše je brine, iako bi željela početi raditi što prije, kako će savladati računalni program, ali vjerujemo da će joj, nakon što je prošla sito i rešeto hrvatske birokracije, jedan program na kompjuteru na kraju biti 'mačji kašalj'.

 

Na kraju, Ines vjeruje da će rat u Ukrajini završiti i to vrlo brzo, no, nikad više neće biti isto, neće to biti Ukrajina u kojoj je odrasla, živjela i školovala se.

 

- Ne vidim sebe u Ukrajijni više, tamo ja više ništa nemam, jako mi se sviđa Hrvatska i Murter, ako krenem raditi ovdje tu ću i završiti. Obožavam ovo more, i Mariupolj je na moru, ali uopće se ne može uspoređivati, vaše je tako čisto, toplo i plavo, meni je ovdje ko da sam na Maldivima – smije se i još jednom napominje najveću boljku u Hrvatskoj – birokraciju, čekaš čekaš i na kraju krajeva neznaš što čekaš.

 

Sviđaju joj se i ljudi, sasvim su drugačiji nego u njenoj domovini, otvoreniji su, ljubazni, žene podržavaju jedna drugu, svi pristupaju prijateljski, a i odnos prema djeci je puno nježniji, bolji. Mi joj samo želimo da napokon počne raditi, pomoći će i nama i sebi.