Riječ je o najudaljenijoj svemirskoj letjelica od Zemlje i izvan je heliosfere, Sunčevog mjehura magnetskih polja i čestica koji se proteže daleko izvan orbite Plutona. Izvan heliosfere je i Voyager 2, ali nalazi se oko četiri milijarde kilometara bliže Zemlji.

Iznimno su značajne u znanstvenom smislu, prvenstveno jer su toliko dugovječne. I podosta su nadmašile prvotno postavljene ciljeve – letenja kraj Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna.

Iako lansiran 1977. Voyager 1 ima tri ugrađena računala, uključujući sustav podataka o letu koji prikuplja informacije sa znanstvenih instrumenata svemirske letjelice i povezuje ih s inženjerskim podacima koji odražavaju trenutno stanje sonde. Kontrola misije na Zemlji prima te podatke u binarnom kodu ili nizu jedinica i nula, prenosi N1.

No čini se da je sustav podataka o zapeo na automatskom ponavljanju. Tim misije prvi je put primijetio problem 14. studenog, kada je telekomunikacijska jedinica počela slati natrag ponavljajući uzorak jedinica i nula, kao da je zarobljena u petlji.

Dok svemirska letjelica još uvijek može primati i izvršavati naredbe koje šalje tim misije, problem s tom telekomunikacijskom jedinicom znači da se nikakvi znanstveni ili inženjerski podaci ne vraćaju na Zemlju. Inače, naredbama sa Zemlje treba 22,5 sata da stigne do Voyagera 1, a oni povratni čekaju se 45 sati.

Ono što znanstvenike trenutno zanima jest kako se čestice i magnetska polja mijenjaju s udaljenosti od heliosfere, odnosno, u trenucima kad počinje međuzvjezdani prostor, područje svemira između dva sunčeva sustava. U njega je Voyager 1 ušao 2012. I bilo bi šteta da sad kad se napokon sonda nalazi u tom području, ti podaci izostanu.

Još u prvim godinama, Voyager 1 je slao fotografija planeta ispred sebe te je otkrio dva mjeseca oko Jupitera, Thebe i Metis. Kod Saturna, otkrio je pet novih mjeseca i novi prsten nazvan G-prsten. Inače, iako je Voyager 2 lansiran 16 dana prije, 20. kolovoza 1977., sporiji je zbog duže rute kojom je poslan u istraživanje.