Mentalno zdravlje nacije i posljedice pandemije Covida-19 sve se češće spominju, što biste vi istaknuli kao novonastale probleme?

Možda prije novonastalih problema valja istaknuti ili osvijestiti razinu problema koji je postojao i prije pandemije a tek onda je likoliko i kako pandemija utjecala na to? Naime, iako to često ponavljamo na svojim stručnim skupovima i ovakvim istupima,kao da se još dovoljno ne prihvaća činjenica da djetinjstvo za brojnu djecu nije ono što bi trebalo biti, a to je razdoblje zaštićenosti i sreće. Razlozi tome su vanjski i unutrašnji u vidu genetske predispozicije, ali najčešće su kombinirani. Dakle, postoji određena razina genetske ranjivosti ili osjetljivosti koja se nasljeđuje, a onda po teoriji dva udarca na tu ranjivost, djeluje neki vanjski okolišni čimbenik ili okidač. To mogu biti narušeni obiteljski odnosi, različite stresne situacije i štošta drugo što nažalost viđamo. Stoga je iznimno važno naglasiti da se duševni poremećaji ili smetnje koje zahtijevaju našu intervenciju ne javljaju nekim čudom dan nakon osamnaestog rođendana, nego postoji razvojni proces i gotovo svaka duševna bolest ili smetnja ima potencijal i korijene nastanka gotovo od začeća. Dakle, poruka roditeljima i društvu je da duševne bolesti i smetnje postoje u djetinjstvu i nisu nimalo rjeđe nego u odrasloj dobi, a poruka društvu jest da se sukladno tome moramo organizirano ponašati.

Poražavajuća je i činjenica da i u najrazvijenijim zemljama postoji bitna razlika između tjelesnih i duševnih bolesti. Od onih koji imaju tjelesnu bolest 80% dobije medicinsku pomoć, dok u području duševnog zdravlja to nije niti 38%. Razlozi tomu, naravno, mogu biti razni od straha od stigme do jednostavno nedovoljno razvijenih službi.

Što se same pandemije tiče vidljiv je porast potreba skrbi za mentalno zdravlje mladih, a koji točno poremećaji i u kojoj mjeri će se pojavljivati teško je reći bez istraživanja, no moj je osobni dojamda je riječ o anksioznim poremećajima i poremećajima hranjenja.

Na koji se način u ovim čudnovatim vremenima djeci treba posvetiti i pristupiti? Što je s adolescentima, kojima je u jednu ruku oduzete mladost…hoćemo li posljedice toga osjetiti ubrzo i što je važno znati kako bismo te posljedice spriječili?

Mislim da za pristup nije bitno u kojoj situaciji se nalazimo ako pokušamo situaciji pristupiti pitanjem: što ja mogu učiniti i ako imamo unutrašnji lokus kontrole. Samostalnost snalaženja i suočavanja sa situacijom svojim snagama ma kakva situacija bila, ideal je kojem treba težiti. Objektivno nitko od nas individualno ne može zaustaviti ni pandemiju ni potres ni rat koji smo prošli. No ako imamo vanjski lokus kontrole i psihološku poziciju u kojoj smatramo da mi ne možemo ništa,postajemo taoci situacije ma koliko ona bila teška, a skloni smo tada objektivno lagane situacije promatrati nesavladivima. Djeci treba pristupiti prepoznajući njihove potrebe, prateći ih ne rješavajući probleme unaprijed za njih, prenositi ih preko prepreka, raščišćavati prepreke. Valja biti emocionalno dostupan, ali ne i napadan.Pokazati emocionalnu dostupnost i biti tu negdje u blizini. Često i stisnuti zube. Slikovito kao kad dijete učimo hodati sagnuti iznad njega i držimo ruke sa strana za slučaj ako se zaljulja i padne ili kad ga učimo voziti bicikl. Strah koji smo savladali, isplatit će nam se u ponosnom osmijehu djeteta kad shvati da je samo provozalo svojih prvih nekoliko metara. Adolescentima je iznimno važno u toj razvojnoj dobi, druženje s vršnjacima koji postaju puno važniji od roditelja, a oni su odvojeni od onih koji im trebaju i stavljeni u „kućni pritvor“ s roditeljima prema kojima, po prirodi stvari, u tim godinama iskazuju adolescentni bunt i separaciju. Nadamo se, ipak, da će pronaći dovoljno fleksibilnosti adaptirati se.No psihičkih žrtava će biti.

Često u svojim istupima ističite manjak dječjih psihijatara u Hrvatskoj, posebice u Dalmaciji. Zašto je to tako?

Prema svim izračunima Hrvatska bi trebala imati 120 do 140 dječjih psihijatara a ima ih samo 40-tak. Južno od Rijeke nas je manje nego prstiju na jednoj ruci. Pri čemu za razliku od svih drugih velikih regija (Zagreb, Rijeka i Osijek) jedino Dalmacija nema mogućnost bolničkog liječenja. Ponekad je nažalost potrebno bolničko liječenje i onda djeca iz Dalmacije budu upućivana u te druge krajeve. To nam nije na čast, no očito postoje određeni otpori na našoj lokalnoj razini, a kakvih nema u pobrojanim regijama koje imaju odjele već nekoliko desetljeća. Srećom stvari se mijenjaju i ako ne javni sektor, onda privatni uviđa tu potrebu i Poliklinika Vrdoljak sasvim je jasno to uočila kao i niz drugih nezadovoljenih potreba u pedijatrijskoj medicini i tako sam i ja počeo dolaziti u Zadar.

Odnedavno ste i dio tima Poliklinike Vrdoljak u Zadru. Koji su sve pregledi i tretmani dostupni?

Srećom dobra dječja psihijatrija ambulantnog tipa može se raditi svugdje u svijetu, a ako imate tako prilagođeno, djeci posvećeno i prijateljsko okružje prostora i osoblja, moguće je gotovo sve. U poliklinici Vrdoljak moguće je dobiti dijagnostičku procjenu, a nakon toga i tretman ako u partnerskom odnosu s djetetom i roditeljima procijenimo da je to potrebno. Tretman je individualiziran ovisno o dobi i vrsti smetnji. Jedna skupina su djeca s neurorazvojnim poremećajima kojih je popriličan broj. U poliklinici rade i vrhunski neuropedijatri (primjer su smetnje iz autističnog spektra, smetnje komunikacije, usporen psihomotorni razvoj).

Najveća i najzahvalnija skupina za liječenje su nešto starija školska djeca često s fobijama te adolescenti s nizom smetnji i nedoumica koje adolescencija u svojim burama i olujama nosi. Najčešće je u podlozi anksioznost ili depresivnost koje se onda očituju kroz nesigurnost socijalizacije, probleme u odnosima, nisko samopouzdanje ili nesigurnost identiteta, izostanak ili poremećenu komunikaciju u obitelji ili s vršnjacima pa problemi u školi. Nažalost sve je više djece pogođene i vršnjačkim nasiljem, osobito digitalnog tipa. Primjenjuje se individualno skrojeni kognitivno bihevioralni pristup, psihoterapija odnosno terapija razgovorom a tek samo ako je nužno ( gotovo sigurno ne kod prvog pregleda) i lijekovi. Zahvaljujući iskustvima mog višemjesečnog rada i edukacije u Dublinu, Londonu, Leuvenu u Belgiji i Washingtonu imao sam sreću upoznati se i sa najsuvremenijim pristupima poremećajima hranjenja kao što je anoreksija te ih provodimu onom dijelu koji se odnosi na ambulantni dio. Bolnički pristup takvog tipa (FBT- Maudsley metoda) ne postoji nigdje u Hrvatskoj. No na kraju dana uvijek vam je to pacijent - povjerenje-terapeut. Pri tome treba jasno analizirati jake snage mlade osobe koje postoje te ih jačati i afirmirati, a one slabe (neadaptivne obrasce ponašanja) osvijestiti i raditi na njihovoj promjeni.

Postoji li među roditeljima još uvijek strah ili stigma kad je mentalno zdravlje njihove djece u pitanju?

Stigma svakako postoji ona je i rezultat medijskog prikazivanja psihijatrije obično u negativnom svjetlu još od „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“. Postoji i velika medijska nepismenost o psihijatrijskim lijekovima. Ja sam prvi koji je protivnik lijekova, no često su potrebni i lijekovi uz psihoterapijski rad i većinanjih manje je opasna od nekih analgetika iz kućnih ljekarni i koječega drugoga što trpamo u sebe.

Drugi razlog je ona stara izreka da roditelj obično zadnji primijete. To se odnosi na sve bolesti, a na tako stigmatizirane pogotovo. Teško je prihvatiti činjenicu ili čak sumnju da nam je dijete bolesno.Ono je dio nas, naš produžetak, naš važni idealizirani životni projekt na kojemu teško opažamo mane. Mana bi mogla značiti narcisoidnu povredu dijela nas samih, ali i strah i da smo sami nešto skrivili ili pogriješili u tom projektu. Ovdje govorim o emocionalno funkcionalnim obiteljima, disfunkcionalne nit' što vide, nit' što primijete ni' što misle da rade loše, a itakve trebaju uočiti nadležne službe, no to je druga priča. Zatim, postoji tendencija slanja djece psiholozima, a ne psihijatrima, jer ako dijete ide psihologu, manja je „sramota“. Psiholozi su naši neizmjerno važni suradnici, no dijagnosticiranje i indiciranje je li neki poremećaj za rad s psihoterapeutom ili psihijatrom, leži na nama psihijatrima, dakle, bez pregleda psihijatra dijete godinama bespotrebno i štetno može ići na psihoterapije za stanje koje je tjelesna bolest. Dakle svi moramo znati dosege svojih kompetencija i odreći se osjećaja svemoći.

U Poliklinici Vrdoljak možete obaviti preglede dječjeg endokrinologa, fizijatra, gastroenterologa, kardiologa, kirurga, nefrologa, neuropedijatra, psihijatra, ortopeda, otorinolaringologa, dječjeg psihologa, imunoreumatologa, pulmologa i alergologa te općeg pedijatra uz sistematske preglede novorođenčadi, dojenčadi i djece. Također, moguće je obaviti i pojedine operacijske zahvate iz dječje ortopedije i dječje kirurgije.

U Poliklinici Vrdoljak, bez listi čekanja i gužvi, uz najbolje stručnjake iz područja pedijatrije vi i vaše dijete bit ćete u sigurnim rukama.

Rezervirajte svoj termin na 023/ 647- 952 i pratite ih na Facebook i Instagram profilima.