Definirajmo burnout. Što je i kako do njega dolazi?

- Burnout sindrom ili sindrom sagorijevanja je stanje emocionalne, mentalne i fizičke iscrpljenosti uzrokovane dugotrajnom i prekomjernom izloženosti stresnim situacijama. Najčešće ga se spominje u okviru posla. To je ozbiljno stanje i ozbiljna prijetnja zdravlju i kvaliteti života osobe – pojašnjava Nina Živković.

I za burnout sindrom i za stres koji mu prethodi važno je imati na umu da se radi o percepciji osobe koja ga doživljava.

- Ovisno našim prijašnjim iskustvima, znanjima, osobinama ličnosti, isti događaj različite osobe procjenjuju različito stresnima. U savjetodavnom i psihoterapeutskom radu s ljudima važno je vjerovati ljudima da im je ono što im se događa teško, prijeteće, nekad i paralizirajuće, bez procjenjivanja samog događaja – navodi Nina.

Do sagorijevanja dovodi percepcija preopterećenosti poslom, loša atmosfera na poslu koja može i ne mora uključivati mobbing, zadani teško ostvarivi rokovi, doživljene visoko stresne i traumatske situacije, nedostatak priznanja, nesrazmjer uloženog truda i nagrade, nedostatak podrške kolega, obitelji i okoline, nedostatak odmora, teškoće usklađivanja privatnog i poslovnog.

Tko je sve sklon sindromu sagorijevanja na poslu? Zapravo, mora li se to odnositi samo na posao ili uključuje sve aspekte života?

- Burnout sindromu su skloniji perfekcionisti, osobe koje ne znaju reći ne i postaviti granice, pesimistične osobe, tzv. control-freakovi, osobe koje ne znaju ili ne žele delegirati zadatke i sve vole napraviti sami. Hoće li nas stresne situacije donesti do sagorijevanja ovisi i o podršci koju primamo od bliskih osoba – osjećamo li se sami ili se imamo na koga osloniti? Još važnije – jesmo li se spremni osloniti?!

U svakoj ulozi u kojoj se nalazimo možemo „izgorjeti“. Iako se često burnout povezuje s izgaranjem na poslu, jednako tako i obiteljske obveze i zadaci mogu dovesti do izgaranja, međutim, o tome se još manje priča. Obiteljske i privatne situacije u kojima se osoba osjeća obveznom odraditi sama velik broj zadataka, bez dovoljno vremena za druženje, opuštanje i odmor, nedostatak podrške od bliskih osoba, preuzimanja previše odgovornosti također mogu dovesti do simptoma sagorijevanja. Zamislite sram, krivnju i stigmu roditelja koji osjeća da mu/joj je puna kapa svega, pogotovo u našem društvu.  Na primjer majka koja sama brine o djeci, a uz svakodnevnu skrb o njima, obavlja i kućanske poslove, sigurno će s vremenom osjetiti neke od simptoma sagorijevanja. No, uz simptome će vjerojatno osjetiti i krivnju, jer bi briga o djeci 'trebala' biti nešto u čemu ona uživa, što ju ispunjava i donosi joj radost. Ta emocionalna komponenta doživljenih simptoma vrlo je značajna, jer otežava traženje pomoći. Ljude je sram. Do sagorijevanja nas jednako tako može dovesti i briga za stare i nemoćne članove obitelji – detaljno je pojasnila Jelena Kenđel Čular.

Burnout podjednako pogađa i muškarce i žene, ali žene češće tražiti pomoć – i stručnu i prijateljsku.

Kada se pojavljuju prvi simptomi, koji su i kao ih prepoznati?

- Simptomatologija burnouta ima karakteristike koje su jednake svima koji od njega pate (iako ne moraju svi imati sve nabrojene simptome). Također, moguće je da netko ima jedan, dva simptoma zbog kojeg izrazito pati i osjećaju se bespomoćno, dok druga osoba s više simptoma može djelovati funkcionalnija – kazala je Nina.

Burnout ne dolazi sam od sebe, uvijek mu prethodi stres – dugotrajna izloženost osobe situacijama za koje procjenjuje da su van njenih kapaciteta suočavanja.

- U stresnim situacijama osoba je uobičajeno previše angažirana oko svojih zadataka, sve što radi je važno i hitno, emocije su pretjerano izražene, dok se kod burnouta primjećuje suprotno: osoba je neaktivna, emocije su otupljene, osjeća se bespomoćno, bezvoljno i beznadno. Figurativno, izgleda kao da se osoba nakon što je iskoristila sve svoje resurse na „borbu“ sa stresom, umorila i povlači se – pojašnjava Jelena.

Fizički simptomi burnouta su: kronični umor i iscrpljenost, smanjen imunitet, česte glavobolje, promjene navika spavanja, gubitak apetita ili povećani apetit. Na emocionalno-ponašajnom novu, osim već navedenog, mogu se zamijetiti: osjećaj neuspjeha, usamljenosti, gubitak motivacije, smanjeno zadovoljstvo zbog postignuća, pesimizam, izbjegavanje odgovornosti, povlačenje od drugih, odgađanje obavljanja zadataka, korištenje alkohola ili drugih psihoaktivnih tvari, sukobi s drugima, izbjegavanje posla, kašnjenje.

Koje su posljedice burnout sindroma?

- Za razliku od nekih drugih, nezgrapnijih prijevoda, burnout sindrom kod nas ima dosta dobar prijevod koji jasno ukazuje na posljedice netretiranog sindroma: osoba sagori/izgori u smislu da postane nefunkcionalna u mnogim područjima u kojima je prije uredno funkcionirala. Posljedice burnout sindroma su dugotrajan osjećaj iscrpljenosti i umora, nesanica, učestalo obolijevanje uslijed pada imuniteta, razvoj depresivnih ili anksioznih poremećaja, tzv. psihosomatske bolesti (tjelesne bolesti bez jasnog organskog uzroka: npr. bol u leđima, bolesti probavnog sustava), a povećava se i rizik od drugih oboljenja kojima je osoba sklona (npr. kardiovaskularnih bolesti) – kazala je Jelena.

Kako si možemo pomoći sami, a kada moramo potražiti stručnu pomoć?

- Osoba si uvijek pomaže sama. Nema te stručne pomoći koja može napraviti promjenu i pomoći ukoliko osoba nije spremna na promjene. Važno je sa stručnom osobom prodiskutirati o tome kako i zašto je do burnouta uopće došlo – naučiti kako i s tim lošim iskustvom osoba može ojačati svoje snage i koristiti u nekim budućim stresnim situacijama. Stručna pomoć služi tome da osobi pomogne u postavljanju osobnih granica, u razrješavanju osobnih konflikata te da ponudi strategije suočavanja,  da pruži dubinsko istraživanje vlastitih obrazaca ponašanja i da osigura jasnoću – navodi Nina.

Koliko traje oporavak, odnosno koliko vremena treba da se osoba počne osjećati bolje i krene s promjenom načina života, koja je očito nužna?

- Teško je govoriti o tome koliko je potrebno za oporavak, jer je svaka situacija individualna. Osobe imaju različite simptome, dužina trajanja izloženosti stresnim situacijama je različita, baš kao i količina podrške u okolini te spremnost osobe za promjenu i odustajanje od dosadašnjih načina ponašanja. Stoga je važno biti svjestan sebe, pratiti i osvijestiti svoje potrebe te ih se truditi adekvatno zadovoljavati, tražiti pomoć i podršku, a ne gledati na to kao na slabost.

Zapravo, upravo osobe koje si ne daju za pravo povremeno „biti slabi“, osobe koje rade poslove u kojima su im povjereni životu drugih (policajci, liječnici, vatrogasci, vojnici) u većoj su opasnosti da se teže nose sa simptomima burnouta, dijelom i zato jer će teže tražiti pomoć. Ovakve osobe se uobičajeno i u okolini sebi bliskih ljudi znaju vrlo dobro skriti pa najčešće niti najbliži ne znaju za njihovu patnju, dok situacija ne eskalira. Ovim putem, eto, želimo naglasiti da ne postoji slabost.

Svima, ali SVIMA se povremeno događaju situacije koje nismo željeli, s kojima se ne znamo nositi i za koje nam se čini da su iznad naših mogućnosti. To nije slabost – to je normalno, očekivano i realno. Upravo tako smo učili i kao djeca – nismo prohodali dok nismo postali isfrustrirani promatranjem svijeta četveronoške i zauzetošću ruku zbog takvog načina hoda. Učenje nikad ne prestaje, čak i kad ga nismo svjesni, ali u odrasloj dobi to smo skloniji zaboraviti – rekla je Jelena.

Kada je razgovor sa stručnom osobom dovoljan, a kada je potrebna psihofarmakološka terapija?

Razgovor, pričanje, dijeljenje može imati iscjeljujuće i terapijsko djelovanje kad se vodi s osobom kojoj vjerujemo ili koja ima sluha za naše probleme. Ali, osim što zahtijeva empatiju, umjetnost slušanja i dijeljenja osjećanja (što neke osobe imaju per se), pomoć osobama kojima je ugroženo mentalno zdravlje, zahtijeva i dodatne vještine – jer nije cilj samo olakšati, već i poučiti, izgraditi, nanovo stvoriti.

- U ovom dijelu možemo rasvijetliti neke nedoumice koje ljudi uobičajeno imaju po pitanju „liječenja“ u kontekstu mentalnog zdravlja. Najčešće se spominju i traže psiholozi i psihijatri pa ljudi odlaze razočarani i od jednih i od drugih, jer nisu dobili ono što su očekivali. Uobičajeno se psiholog doživljava kao neka light verzija doktora, dok psihijatra vide kao psihologa koji, uz razgovor, propisuje lijekove.

Ako imate ili sumnjate da imate probleme s mentalnim zdravljem, potreban vam je savjetodavni terapeut ili psihoterapeut. To su educirani ljudi koji uz svoje osnovno obrazovanje (najčešće završen fakultet društvenog smjera, ponekad i medicinu ili psihologiju) imaju dodatnu, minimalnu 4-godišnju edukaciju iz neke, Zakonom priznate, psihoterapijske škole. Dakle, kad svoje zdravlje povjeravate u nečije ruke, raspitajte se gdje kod koga idete i ima li ta osoba znanja i ovlasti da se bavi onim zbog čega ste došli. Imenik savjetodavnih terapeuta i psihoterapeuta javno je dostupan na stranicama Hrvatske Komore psihoterapeuta – navodi socijalna radnica i integrativni geštalt savjetnik Nina Živković.

Inače, Nina i Jelena vlasnice Iskre, obrta za mentalno i tjelesno zdravlje, a nalaze se na adresi Stjepana Radića 54 a. Rade individualna i grupna savjetovanja te savjetovanje za parove, a uskoro svoje klijente planiraju voditi u prirodu na terapiju. Ninu i Jelenu možete dobiti na brojeve telefona 095/888-4954 i 095/843-1087.

Burnout je u osnovi teškoća prilagodbe – osoba kojoj se događa našla se u situaciji u kojoj njezini uobičajeni i dotad funkcionalni načini suočavanja i prevladavanja stresnih situacija, iz raznih razloga, više nisu korisni. Savjetovanje i psihoterapija trebali bi, stoga, biti nužni postupak kod ovakvih problema, a farmakološka terapija (čiju nužnost može procijeniti jedino liječnik) njezin nužan dio u situacijama u kojima je osoba toliko uznemirena da su prorada i savjetovanje nemogući (ili u nekim drugim specifičnim situacijama koje procjenjuje liječnik).

- Ono od čega svaki klijent najviše može profitirati jest upravo suradnja – savjetodavnog terapeuta/psihoterapeuta i liječnika, ali i članova obitelji. I u tom smislu je važna uloga savjetovatelja jer burnout se ne događa u vakuumu, ne događa se samo osobi – događa se svima koji su bliski osobi koja pati. I njima je također važno pružiti priliku da razumiju, nauče i pomognu onoliko koliko mogu – napominju Jelena i Nina.   

Što bi sve osoba trebala uvesti u svoju rutinu kako bi se relaksirala odnosno riješila stresa?

- Stresa se nemoguće riješiti i mi s njim zapravo i nemamo problema dokle god imamo mehanizme za njegovo rješavanje. Te mehanizme i načine dobili smo iskustvom – promatrajući svoje roditelje, braću sestre, pokušajima i pogreškama tijekom odrastanja itd.

Kako bi prevenirali burnout važno je što je moguće više dovesti svoj život u ravnotežu. Ukoliko već osjećamo preveliku količinu stresa ili neke od simptoma burnouta, mišljenja smo da je prvi korak (ukoliko ste u mogućosti) izmaknuti se iz situacije koja nam uzrokuje takva osjećanja. U slučaju posla to bi značio godišnji odmor, bolovanje ili čak odlazak s takvog posla – kaže psihologinja Jelena Kenđel Čular.

Bilo bi važno da osoba identificira vrlo konkretno što njoj predstavlja stres (bilo na poslu ili u obitelji i privatnom životu) te sagleda što se može drugačije napraviti u odnosu na njih, presloži prioritete. I sa i bez burnouta važno je uvesti zdravu rutinu u svoj život, imati vremena za odmor i opuštanje, uvesti higijenu sna, pravilnu prehranu i brigu za sebe.

- Svatko od nas ima svoje načine na koje „puni baterije“. Nekome to znači šetnja, tjelovježba, meditacija, muzika, druženje s prijateljima, nekome odlasci u prirodu, nekome je to knjiga i kauč. Bitno je pronaći ono što vas ispunjava, odmara i donosi boljitak.

Od samog burnouta će nas najbolje zaštiti postavljanje granica, granica između poslovnog i privatnog života, granice u odnosima s ljudima u kojima ćemo moći reći ne - bez grižnje savjesti, granice u odnosu sa sobom – kada ne tražimo od sebe više od onoga što u nekom trenutku možemo dati. Granice privatnog i poslovnog danas su, uslijed moderne tehnologije i posljedica pandemije koronavirusa, vrlo tanke, često se preklapaju, zovu nas s posla tijekom odmora 'samo da nas nešto pitaju'. Važno je asertivno postaviti granice i shvatiti mogućnost burnouta kao realnu opasnost, a ne moderni hir. I slušati – prvenstveno slušati sebe i svoje tijelo – zaključuju Jelena i Nina.