Mentalno zdravlje vašeg djeteta ovisi o vama. Jedno je istraživanje pokazalo kako 1 od 14 djece ima roditelja čije mentalno zdravlje nije dobro. Majke i očevi – kao i drugi skrbnici u ulozi roditelja – trebaju podršku, što u konačnici znači i podršku za njihovo dijete.

Živimo u svijet ogromnih pritisaka i nesigurnosti. Niti su poslovi sigurni, niti su mogućnosti iste, a globalizacija nas je dovela u položaj gdje jasnije vidimo što se sve događa, odnosno što sve (ne) može postati. Ne kaže se uzalud da je biti pametan i informiran prokletstvo, odnosno ima nečeg pametnog u onoj "blago glupima". Što više znamo, više težimo, više se frustriramo...

Na poslu nerijetko bude nervoze, svi nešto očekuju, rokovi su uvijek prekratki, ljudi je uvijek premalo, a očekuje se da firma napreduje, pa tako i radnici očekuju da i oni napreduju. Neki zbog tog napredovanja ostaju na poslu predugo, a kad dođu doma onda sve negativne emocije koje su čuvali u sebi tijekom radnog vremena samo izliju na ukućane.

Radimo to izlijevanje emocije u okrilju najbližih svi, od djece do roditelja, jer dom je naša sigurna zona, mjesto gdje možemo biti iskreni i ranjivi, gdje očekujemo da nas razumiju i podržavaju.

Nije bolje ni ako posla nema, tu se tek naslažu frustracije i zamjeranja, a očekivanja od djece počnu rasti jer ako već roditelji nemaju projekte na poslu, onda od djece rade projekte.

Nije lako roditeljima, pa tako nije lako ni njihovoj djeci. A djeca ovise o roditeljima. Uče od roditelja. Gledaju i slušaju naslagane frustracije i izljeve, pa sami postaju dijelom tog začaranog kruga zvane "kronično nezadovoljstvo".

Ako jedno dijete na njih 14 u dobi do 17 godina ima roditelja lošeg mentalnog zdravlja, što direktno utječe ne mentalno zdravlje tog djeteta, slobodno ugrubo možemo izračunati da u svakom razredu u hrvatskim školama postoji dvoje djece koje se bori s mentalnim zdravljem. Pročitajte to sad ponovo, dvoje djece u svakom razredu ima veliku šansu da razvije mentalnu ili emotivnu nestabilnost. Najugroženija su djeca iz obitelji gdje vlada nasilje, gdje se dogodio razvod i gdje vlada siromaštvo, što ne znači nikako da nema ugrožene djece u tzv. "savršenim obiteljima" koje su lijepe na van, ali trule iznutra.

Čitajući o odgoju djece tijekom godina, gotovo uvijek se spominju četiri tipa roditeljstva:

Autoritativan
Diktatorski
Permisivni (dozvoljavajući)
Neangažiran/zapostavljajući

Tipovi roditeljstva odnose se na način kojem kao roditelj pristupate djetetu, odnosno kako se odnosite prema njemu, a na njega utječe čitav niz faktora – od vašeg djetinjstva i načina odgajanja, preko vašeg karaktera pa do vanjskih čimbenika.

Kakav god stil roditeljstva imali, on direktno utječe na mentalno zdravlje vaše djece.
Autoritativan način roditeljstva prihvaća se kao najzdraviji i najpozitivniji od svih stilova. Roditelji otvoreno izražavaju emocije, poštuju svoju djecu, pričaju s njima i pažljivo ih slušaju. Ti roditelji daju jasno do znanja što očekuju od djeteta tako da objasne djetetu što, kako i zašto. Takvi roditelji su brižni i uključeni u živote svoje djece.

Diktatorski roditelji nisu oni roditelji koji će odgovoriti na potrebe svog djeteta. Sve žele kontrolirati i često od djeteta traže da se ponaša zrelije nego što je ono sposobno. Oni ne pričaju s djecom nego im govore, tj. naređuju.

To su oni roditelji koji na pitanje "zašto" odgovarate sa "Zato" ili "zato što sam ja to tako rekla." To su isti oni roditelji koji nisu zadovoljni ako je dijete prošlo s 4,9 jer nije savršeni odlikaš, koji tjeraju svoju djece na xy aktivnosti koje djeca uopće ne žele raditi, ali "moraju" jer roditelj smatra da je to dobro za dijete.

U potpunoj suprotnosti s tim tipom roditeljstva jest pak ono permisivno roditeljstvo, gdje roditelji dozvoljavaju svojoj djeci baš sve – od toga da odluče što će i koliko jesti pa do toga da im dijete nikad ne mora pokupiti igračke za sobom – a sve pod kapom velike brige "da se dijete ne frustrira". Djeci je potrebna mala frustracija, potreban im je red i smjernice.

Djeca ne mogu sami sebi odgojiti, ali vrlo dobro znaju kako iskoristiti situaciju s roditeljima ili bilo kim tko im previše dozvoljava. Permisivni roditelji vole se hvaliti svojim povezujućim roditeljstvom, naglašavajući indirektno kolika je njihova žrtva, a najdraže im je davati si titulu najbolje djetetove prijateljice ili prijatelja. Bez pravila, dijete je izgubljeno.

Nezainteresirani roditelji su oni kojih jednostavno nije briga. Djeca su prepuštena sami sebi, a roditelji ne provode puno vremena s djecom jer naganjaju neke druge živote. Bilo da za djecu brine dadilja, baka ili netko iz šire obitelji, neangažirani roditelji sigurno će ostaviti emotivnog traga na dijete. Dijete želi da se roditelj interesira za njega, da ga pita što voli, koje aktivnosti su mu drage te da s njime provodi vrijeme radeći stvari zajedno.

Volim se našaliti da ćemo svi mi roditelji nekako zeznuti stvar s odgojem, u nečem ćemo gadno pogriješiti, samo još ne znamo što je to točno. Ne rodio se savršen roditelj. I ne trebate biti savršeni. Ono što trebate biti jest svjesni sebe i svog mentalnog zdravlja.

Ako niste dobro, potražite stručnu pomoć.

Ako vam nije dobro na poslu i svaki dan dolazite doma puni gorčine i jada, potražite drugi posao. prekvalificirajte se, radite samo na promjeni, jer od statusa quo nikom neće biti bolje.

Ako i povičete na dijete, ne očajavajte. Ispričajte se djetetu.

Ako od djeteta očekujete savršeno ponašanje, pogledajte se u ogledalo: jeste li vi stvarno tako savršeni ili liječite vlastite frustracije na djetetu? Realizirate li neke svoje snove preko djeteta?
Dijete nije vaš projekt i djetetov život nije vaš. I četvorka je dobra ocjena, štoviše vrlo dobra je. Neka dobije jedinicu, tako ćete dijete pripremiti za stvarni život . Ne vičite zbog jedinice, pokušajte pomoći djetetu da je ispravi uz razumijevanje. Ako ne ide, pogledajte što djetetu ide. Mnogi talenti zakopani su ispod ambicija da se bude netko drugi.

Teško je biti roditelj, najteži je to "posao" na svijetu, piše Zadovoljna.hr.