Možda je vaš najbolji prijatelj nestao u situaciji kad vam je bilo najteže i kad ste ga najviše trebali, otišao je iz vašeg života ni ne pitajući se kakvu je štetu nanio vašoj sposobnosti da funkcionirate u svijetu. Ili možda govorimo o nekome tko je obećao da će vas zauvijek voljeti, ali to nije ostvario.

Opraštanje je drevno načelo koje poučavaju mnoge svjetske religije. U djetinjstvu učitelji i roditelji tjeraju djecu da se ispričaju kad učine nešto što nije u redu, kao i da prihvate ispriku kad im je netko učinio nešto krivo. No u odrasloj dobi takve su situacije sve rjeđe, a razlozi za ispriku sve konkretniji.

Zato prije svega valja razlučiti pojmove i razlikovati pomirenje od oprosta. Pomirenje je lijepo, čarobno, iskupljujuće iskustvo za sve uključene, ali oprost je vrlo individualan. Bez sudjelovanja druge strane odnos se ne može izliječiti i ne biste se trebali niti pokušavati pretvarati da jest. Često se nezdravi ili opasni ljudi nadaju vrsti oprosta koja ne uključuje njihovo sudjelovanje. No uz oprost ne mora nužno dolaziti i povjerenje.

Nije riječ ni o liječenju dugogodišnje boli. Svi mi želimo jednostavno doći do najbolje moguće verzije sebe, ali čak i uz napore, oprost nije stabilna uzlazna putanja. To je više kao ritam uspona i padova.

Također, svačija je priča i situacija različita, pa savjete valja uzeti s dozom skepse. Ne postoji pet lakih koraka do ozdravljenja kada vas netko povrijedi, jer ima previše nijansi, piše DarlingMagazine.

Ipak, na sve se može primijeniti univerzalna težnja da pokušamo biti stručnjaci u praksi oprosta. Postoje studije koje ukazuju da opraštanje možda nije dobro samo za vaše emocionalno, već i za fizičko zdravlje.

Psihološka definicija kaže da je oprost "svjesna, namjerna odluka da se oslobodi osjećaj ogorčenosti ili osvete prema osobi ili skupini koja vam je naudila." Ali zašto je tako teško napustiti te osjećaje?

Kao prvo, nije fer. Svi žudimo za pravdom, a ona je u takvim situacijama narušena. Naša srca postaju sudac i porota, no počinitelj se ne pojavljuje na suđenju. Ako čvrsto vjerujemo da smo doživjeli nepravdu, ponekad se javljaju osjećaji da smo je možda zaslužili ili da je onaj tko nam je nanio nepravdu bio u pravu. Možda će vam trebati vremena da se riješite takvog osjećaja. A kada uspijete, onda biste mogli biti vrlo ljuti.

Štoviše, mogli biste pomisliti da, ako oprostite počinitelju, oslobađate ga odgovornosti za prijestup. Čini se kao da oslobađanje osjećaja povrijeđenosti znači pomilovanje krivca. Nije točno. Među najvažnijim koracima koji vode do istinskog oprosta je identificiranje i imenovanje nepravde koju su vam nanijeli.

Imenujte osjećaje. Bol. Slom povjerenja. Nepravda. Zloporaba ovlasti. Niste to zaslužili i zato žalite ono što ste doživjeli, plačite i tugujte zbog gubitka. A nakon toga je vrijeme za korak naprijed.

Cijeli članak pročitajte OVDJE.