Je li Njemačka kriva za izbijanje najgorih ratova u Europi do danas od 1945. godine? Snosi li njemačka politika odgovornost za raspad jedne države, za višegodišnje krvoproliće s brojnim pokoljima, za više od 120.000 mrtvih i stotine tisuća protjeranih i izbjeglica? Kada bi oni koji optužuju bili u pravu, to bi značilo da je Savezna Republika Njemačka agresivna razbojnička država koja bezobzirno započinje ratove.

Legenda koja se širi već desetljećima

To otprilike tvrdi legenda koja se širi već desetljećima u raznim varijantama, ali u osnovi uvijek govori kako je Njemačka 1991. godine “preuranjenim priznanjem Hrvatske i Slovenije” pokrenula krvavi raspad Jugoslavije. Ovisno o zagovorniku, ovaj se narativ proteže sve do danas, pa se Berlin tako može djelomično učiniti odgovornim i za aktualne sporove na Balkanu, piše novinar Michael Martens za Deutsche Welle.

Među onima koji zastupaju takve optužbe su i umovi kao što je američki lingvist Noam Chomsky. On tvrdi da je politika Bonna 1991. bila “recept za građanski rat” u Jugoslaviji. Godinama on neuvijeno insinuira da su Helmut Kohl i njegov ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher kao neku vrstu nastavljanja Hitlerove osvajačke politike oživjeli savez koji je Njemačka imala od 1941. do 1945. sa zločinačkom i ubilačkom hrvatskom ustaškom državom. Njemačka je navodno željela rat na Balkanu kako bi povratila prevlast u jugoistočnoj Europi na ruševinama multietničke socijalističke države.

Nije svaka apsurdna tvrdnja vrijedna raskrinkavanja. Ali Chomsky nije sam u tom uvjerenju. Knjige, članci i navodno znanstveni prilozi o “njemačkom razaranju Jugoslavije” čine teško preglednu zbirku prebacivanja krivice sa stotinama tekstova. Nije iznenađujuće da su bivši akteri poput francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda ili britanskog premijera Johna Majora kasnije u memoarima ili intervjuima pothranjivali različite varijante te legende.

Od 1992. godine Pariz, a prije svega London, igrali su kobnu ulogu u Bosni i Hercegovini i s toga su kasnije pokušavali skrenuti pozornost. Kada je “Le Monde” 1991. bio uvjeren da se ponovo čuju njemačko-hrvatska nacistička zvona ili kada je britanski publicist Mischa Glenny u “New York Review of Books” optužio Njemačku da je priznala Hrvatsku i Sloveniju u političkom aktu “sumnjive moralne vrijednosti” i ne obazirući se na demokratske standarde, to su bili primjeri novinarskog pisanja na način koje je i danas prisutan: Njemačka je kriva. I na njemačkom govornom području ovo gledište ima svoje pristaše do dan-danas.

Bonn (pre)dugo nije htio shvatiti da Jugoslaviji nije bilo spasa

No, zagovornici teze o destruktivnoj njemačkoj posebnoj ulozi dosad su bili uskraćeni jednog središnjeg izvora: dosjei pohranjeni u političkom arhivu Njemačkog ministarstva vanjskih poslova nisu bili dostupni. Tek od početka godine, nakon uobičajenog razdoblja blokiranja od 30 godina, oni su otvoreni – i svatko tko prouči materijal vidjet će da nema nikakvih naznaka koje bi potkrijepile tvrdnju da je Bonn namjerno doveo do razbijanja Jugoslavije 1991. godine.

Baš suprotno: stotine izvješća o stanju na terenu iz njemačkog veleposlanstva u Beogradu i generalnog konzulata u Zagrebu, bilježaka, transkripata sastanaka u kabinetu ministra, zapisnika Kohlovih i Genscherovih razgovora sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, njegovim hrvatskim pandanom Franjom Tuđmanom i drugim akterima u Jugoslaviji sugeriraju da Bonn dugo, predugo nije htio uvidjeti da se jugoslavenska država, desetljećima cijenjena kao nesvrstani faktor stabilnosti, već i zbog toga nije mogla spasiti jer je vlasti u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani iz različitih razloga uopće nisu htjele spasiti.

Točno je, međutim, da se njemačka pozicija promijenila pod dojmom eskalacije sukoba. Stav, koji se još uvijek čvrsto branio početkom 1991., da se Jugoslavija mora sačuvati po svaku cijenu, postupno je gubio podršku, iako se prije svih njemačko veleposlanstvo u Beogradu držalo fikcije da se jugoslavenska država može nekako zakrpati i protiv volje njenih najvećih naroda.

Budući da se to iz dana u dan pokazivalo sve iluzornijim, u jesen 1991. prevladala je druga linija. Kohl i Genscher su došli do zaključka da bi priznanje Slovenije i Hrvatske predstavljalo manje zlo u jugoslavenskoj dilemi. Nakon toga su bili spremni – i u toj točki je bajka o samostalnom njemačkom djelovanju donekle točna – braniti svoje stajalište od prigovora iz Washingtona, Londona i Pariza.

Očuvanje Jugoslavije je interes Zapada

Međutim, još početkom 1991. Bonn je slijedio jednu drugu liniju. Među mnogim dokumentima koji to dokazuju je bilješka Ministarstva vanjskih poslova od 4. siječnja 1991., napravljena u okviru pripreme za predstojeće francusko-njemačke konzultacije, koje su trebale uključivati ​​i usuglašavanje stavova o Jugoslaviji. U njoj se navodi njemački stav: “U interesu europske stabilnosti, interesi Zapada moraju i dalje biti usmjereni na očuvanje Jugoslavije.” Tako je bilo i krajem mjeseca kada je njemački veleposlanik u Beogradu Hansjörg Eiff napisao izvješće Bonnu u kojem je sažeo pedesetominutni razgovor koji je vodio s Franjom Tuđmanom u Zagrebu.

U svom standardnom šifriranom teleksu, koji je zaprimljen u Bonnu 30. siječnja, veleposlanik izvještava da je Tuđman nakon razgovora odletio u Beč, “gdje su ga primili predsjednik Waldheim i kancelar Vranitzky.” U Bonnu su u to vrijeme još uvijek striktno odbijali susret s Tuđmanom na najvišoj razini kako ne bi bili optuženi za miješanje u jugoslavenske unutarnje stvari. Eiff sugerira da bi možda bilo dobro da Bonn slijedi primjer Beča i razmisli o “popuštanju dosadašnjeg standarda”. No to ne nailazi na dobar odjek. Jedan službenik – vjerojatno Michael Libal, šef odjela za Balkan u Njemačkom ministarstvu vanjskih poslova – komentira prijedlog rukom uz opasku: “Austrija NIJE mjerilo za nas!”

I Tuđmanovi pokušaji da zaobilaznim putem dođe do izravnog susreta s  Kohlom i Genscheron su propali. O tome svjedoči izvješće njemačkog veleposlanika pri NATO-u u Bruxellesu Hansa-Friedricha von Ploetza. On je 26. veljače izvijestio Bonn da je na “privatnom ručku” veleposlanika NATO-a bilo riječi i o tome da je glavni tajnik NATO-a Manfred Wörner bio suočen s Tuđmanovim zahtjevom za razgovore “putem ‘privatnih kanala’ (očito preko bavarskih predstavnika)”. “Njegova – negativna – reakcija naišla je na nepodijeljeno odobravanje”, izvještava von Ploetz.

Čak i kada su Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasile neovisnost, stav Bonna je ostao negativan. Još istog dana su veleposlanik Eiff u Beogradu i generalni konzul Hans Julius Boldt u Zagrebu dobili iz Bonna upute s naslovom “Izjava za novinare”. Na sva pitanja o njemačkom stajalištu oni su trebali odgovoriti: “Njemačka savezna vlada, zajedno sa svojim partnerima u EZ, uvijek se zalagala za očuvanje jedinstva Jugoslavije na demokratskim osnovama i uz poštovanje ljudskih i manjinskih prava… Pitanje priznavanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske trenutno se ne postavlja.”

Za internu upotrebu u razgovorima s jugoslavenskim političarima Bonn diplomatima predlaže i sljedeći argument: budući da se ne može predvidjeti hoće li ostale jugoslavenske republike prihvatiti odvajanje Hrvatske i Slovenije, “rano priznanje bi predstavljalo miješanje u unutarnje stvari Jugoslavije. U svakom slučaju, ostvarivanje prava na samoodređenje ne može se promatrati odvojeno od obveze suzdržavanja od jednostranih radnji na štetu ostalih pripadnika multietničke države i nastojanja da se s njima nađe sporazumno rješenje.” Dva dana kasnije u izvješću o situaciji stoji da su Genscher i talijanski ministar vanjskih poslova Gianni De Michelis telefonom uvjeravali jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara da će “samo Jugoslavija biti priznata. Oba ministra podržavaju proces demokratizacije u Jugoslaviji i njenu teritorijalnu cjelovitost”.

“Raspad i ponovna uspostava Jugoslavije. Teze i antiteze”

Ali interno je već u to vrijeme počelo unutar njemačkog ministarstva dolaziti do promjene u razmišljanju. Potvrda za to je tekst pod naslovom “Raspad i ponovna uspostava Jugoslavije. Teze i antiteze”, koji ima 13 stranica i klasificiran je kao “Tajno. Samo za službenu uporabu”. Taj dokument, što je sasvim neuobičajeno, nije ni datiran ni potpisan niti je zabilježeno iz kojeg odjela dolazi. Osim toga ne postoji ni popis osoba koji bi upućivao na to koliko je širok krug ljudi koji ga je dobio. No, s obzirom na to kako je dokument arhiviran, može se pretpostaviti da je bio napisan u lipnju i da je došao iz Stožera za planiranje.

To je neka vrsta think-tanka Ministarstva vanjskih poslova koji ima službenu dozvolu za nesputano, neortodoksno i slobodno razmišljanje. Oslobođeni ograničenja i obzira koji proizlaze iz svakodnevnog rada, tu okupljene pametne glave bi trebale razmišljati nekonvencionalno i analizirati sve moguće scenarije vanjskopolitičkog razvoja neke situacije. U tom se tekstu uspoređuju argumenti za i protiv priznanja Slovenije i Hrvatske.

Protiv priznanja raspada Jugoslavije odnosno zalaganja za neku “obnovu” Jugoslavije govori procjena da u tom slučaju prijeti rat. Mora se osigurati da Hrvati i Srbi “ponovo ne podlegnu iskušenju i pokušaju anektirati Bosnu i Hercegovinu, uključujući i muslimane koji tamo žive”, navodi se. Osim toga je važno uključiti Srbiju: “Izolirana Srbija će vjerojatno pokazati još manje sklonosti reviziji svoje politike na Kosovu od Srbije koja se, zajedno s drugim republikama, pokušava približiti Europi.” Stoga se Jugoslaviju, “u nekom obliku”, mora sačuvati jer su “s izuzetkom središnje Srbije, krajevi u kojima žive Srbi, Hrvati i bosanski Muslimani toliko međusobno isprepleteni da je stvaranje čistih nacionalnih država nemoguće”, navodi se u toj argumentaciji.

Promjena stava

U mjesecima koji su uslijedili, međutim, u Bonnu su sve više na težini dobili oni argumenti izloženi u dokumentu prema kojima bi priznanje Hrvatske i Slovenije bilo manje zlo. Između ostalog se tu ukazivalo na drastičan pad autoriteta jugoslavenske vlade, koja više gotovo da nema nikakvog utjecaja na republike. Pritom su anonimni autori sve prije samo ne oduševljeni krajem Jugoslavije koji je bio na pomolu: “Svakako je jasno da bi međunarodnoj zajednici, a posebno europskoj zajednici bilo lakše imati posla s jednom jugoslavenskom državom nego s nizom manjih, nužno nestabilnih i u nekim slučajevima (Bosna i Hercegovina, Makedonija) jedva održivih država sljednica”, navodi se.

Ali potom se u tekstu dodaje: “Ako ovo bude vodeće načelo našeg ponašanja naspram pojedinih jugoslavenskih naroda, a da pritom ne pokažemo barem razumijevanje za brige i želje nesrpskih naroda, mogli bismo se naći pod sumnjom da cinično stajemo na stranu jačeg, dakle Srbije.” Stoga Hrvatska mora Srbima priznati pravo na “stvarnu političku autonomiju” na svojoj teritoriji, “koja jamči fizičku zaštitu te gospodarski i kulturni razvoj u nesmetanom kontaktu sa svojim sunarodnjacima u Republici Srbiji”.

Ova promjena stava se može razumjeti prije svega kada se na umu ima razvoj događaja u Jugoslaviji u drugoj polovici 1991. godine. Kao reakcija na slovensko proglašenje nezavisnosti, “Jugoslavenska narodna armija”, koja je tada već bila pod velikom dominacijom Srba, pokušala je u takozvanom desetodnevnom ratu povratiti kontrolu nad Slovenijom i jugoslavenskim granicama. Genscher je bio ogorčen. Razmještaj vojske “nije ničim, apsolutno ničim opravdan”, rekao je 1. srpnja uoči sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu.

Cijeli članak pročitajte ovdje.