Jeste li znali? Najbolje spoznaje, stvari i radosti, rađaju se iz boli​ - ŠibenikIN - News portalŠibenikIN - najčitaniji portal Šibensko-kninske županije

Zanimljivosti  •   OBJAVA: 18.10.2019, 20:02h   •    

Logično

Jeste li znali? Najbolje spoznaje, stvari i radosti, rađaju se iz boli​


  ilustracija/Pixabay Jeste li znali? Najbolje spoznaje, stvari i radosti, rađaju se iz boli​
PIŠE ŠibenikIN
OBJAVA 18.10.2019, 20:11h

Kada se sve uruši, znači da smo spremni za gradnju nove kule života.

 

 

Prvi udah i susret s ovim svijetom poveo nas je na putovanje koje iznova donosi nova iskustva koja nas oblikuju u ono što smo danas, ono što smo sada. Satkani od prošlosti, živeći u sadašnjosti, hodimo prema budućnosti koja neizvjesno i polako se otkriva svakim novim korakom.

Nerijetko se znamo okrenuti prema prošlim danima. Nerijetko se znamo uhvatiti za prošlost, čvrsto grleći boli i patnju koju smo iskusili. Nažalost, takav način življenja ne donosi prosperitet niti u jednom segmentu života.

Nakon određenog vremena, potrebno je doći do točke kada otpustiti prošlost znači okrenuti se ovdje i sada, prepustiti se novim iskustvima, nježno ostavljajući prošla prošlosti. Ne, to nikako nije jednostavno učiniti. Toliko toga nosimo na svojim plećima, teško se noseći sa sadašnjosti.

Dozvoljavamo prošlosti da i dalje oblikuje i boja dane koji su nam nanovo darovani. Kakva god prošlost bila, bolna ili radosna, s razlogom se zove prošlost. To je put koji smo odhodali, a novi nas tek očekuju.

Otisci života su poput arheoloških nalazišta, fosila, kostiju predaka, koje podsjećaju da smo i tada živjeli. I tada smo kročili u toj sadašnjosti, pokušavajući pronaći ravnotežu u životu koji će nas nivelirati za kvalitetno življenje. Život začinjen svim onim aromama koje čine vrijednim življenja.

Raspadali smo se, bivali na dnu, vrijeđali i bili povrijeđeni. Hodali smo s manama i znajte, još uvijek hodamo. No, promatrajući sebe, danas, lakše mi je samoj sebi priznati sve te mane za koje sam nekoć ginula braneći ih pred drugima. Ego je činio svoje. Onaj nezdravi dio ega, koji je silno pokušavao zaštiti sebe od svih onih koji su uzimali pravo komentirati moje postupke, čine, riječi, pa čak i misli.

I znate što?

Ljudi to i dalje čine, jer to su ljudi. Ljudi na svojim putevima, koji se bore (ili jednostavno pristaju davati prostora isključivo uskom umu) sa samim sobom, pokušavajući susresti se sa sobom i svim onim što im ne donosi korist. Neki uspijevaju odstraniti ono što tu korist ne donosi, što truje razvoj njihove osobnosti.

Nekima kao da nema pomoći, iako nada i ljubav mogu učiniti čuda dok god egzistiraju na ovoj planeti. Ne moramo ih sve razumjeti. Ne moramo izigravati Mesiju, pod cijenu autodestrukcije.

Borbe su to koje nemaju smisla. Ono što ima smisla jest ulagati u sebe, u odnose koji donose radost, iskrenu komunikaciju. Prvenstveno njegovati sebe, odvažiti se i uistinu biti putnik vlastitog života, kako duhovnog, tako i tjelesnog.

Zalijevati ono sveto s čime smo rođeni i na što smo pozvani. Njegovati ljubav, priznavati sebi, iskreno i bez zadrške, koliko smo slabi i jaki, kukavice i hrabri, dobri i loši. Ne uzvisivati se, kujući sebe u nebo zvijezda, misleći kako smo mi upravo ti koji smo najsvjetliji.

Ako je potrebno, raspadnimo se u sitne dijelove. Dobro promotrimo što se to rasulo i koji dijelovi trebaju biti spaljeni, a koji su prijeko potrebni kako bi se ponovno sastavili i krenuli prema životu gdje će svaki dio biti ključan u životnoj slagalici.

Upravo zbog svoje prošlosti, svega onog što je moj životni proces nanio k meni, u moje životne prostore, odlučila sam sljedeće godine krenuti na hodočašće. Ne, to nije organizirano hodočašće, niti je cilj spoznati Boga. Ne!

Na taj put krećem sama!

Cilj mi je načeti ono što dugo vremena čami u meni, što je već počelo izlaziti van. Ono što je potrebno otpustiti.

Ono što nikako ne želim (iako se u nekim situacijama to osjeti i čuje) dobivati savjete koje nisam tražila. Moj život, moji ožiljci, moji otisci, moja patnja, moje radosti.  Rado ću podijeliti informacije o pripremama za put pa i put sam. No, ono što se bude u meni odvijalo, ono duboko, ono sržno, ostat će u meni dok god ne bude se rodila potreba izreći, napisati, pomoći onome koji i sam bude tražio savjet, odgovor ili pokoju smjernicu.

Dozvolimo si biti obasjani svjetlošću koja ciljano baca zrake na nas, pozivajući nas okrenuti se sebi. Naime, tko drugi će, ako ne mi sami sebi, ako ne TI sam sebi. Osjećate li poziv, čujete li glas, sanjate li jasne poruke koje nježno govore u vaše uho kako je vrijeme uhvatiti se života, okrenuti se sebi, poljubiti svaki otisak života koji smo ostavili iza sebe, te pozdraviti ono što jedino ima smisla, a to je sadašnjost.

Gledajmo na prošlost, koliko god bila bolna, kao na sitne kamenčiće koje smo putem skupljali kako bi načinili mozaik mudrosti. Autentično hodimo, prvenstveno priznajući sebi koliko smo i dobri i loši. Zanemarite forsiranje pozitivnog razmišljanja. Ono ne ide protiv volje. Ono dolazi tek kad uistinu počnemo sebi priznavati tko smo. To nikako nije lako.

No, zašto bi i bilo?

Najbolje spoznaje, stvari, radosti, rađaju se iz boli. Kada se sve uruši, znači da smo spremni za gradnju nove kule života. Krenite na put, bilo onaj duhovni, bilo konkretni, tjelesni. Ljeto koje će tek doći, donosi mi oba elementa toga svijeta. Hodat ću prema Santiagu, u sebi nositi omanji planet kojeg ću, nadam se, otvorenjem zamišljenog portala, poslati u ono vrijeme u kojem i pripada.

U prošlost, prenosi Atma.hr.


  KLJUČNE RIJEČI:  Spoznaja / bol / psihologija /

 

 

 

 

  komentara   KOMENTARI:

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.