Gorbačov, posljednji predsjednik SSSR-a, sklopio je sporazume o smanjenju naoružanja sa Sjedinjenim Državama i partnerstva sa zapadnim silama kako bi uklonio Željeznu zavjesu koja je dijelila Europu od Drugog svjetskog rata i doveo do ponovnog ujedinjenja Njemačke.

Kad su prodemokratski prosvjedi zahvatili zemlje sovjetskog bloka komunističke istočne Europe 1989., suzdržao se od uporabe sile - za razliku od prethodnih čelnika Kremlja koji su poslali tenkove da slome ustanke u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. Ali prosvjedi su potaknuli težnje za autonomijom u 15 republika Sovjetskog Saveza, koji se raspao u sljedeće dvije godine na kaotičan način.

Gorbačov se uzalud borio da spriječi taj kolaps.

Kad je 1985. godine postao glavni tajnik sovjetske komunističke partije, u dobi od 54 godine, krenuo je revitalizirati sustav uvođenjem ograničenih političkih i ekonomskih sloboda, ali su njegove reforme izmakle kontroli.

Njegova politika 'glasnosti' - slobode govora - omogućila je do tada nezamislivu kritiku stranke i države, ali je također ohrabrila nacionaliste koji su počeli vršiti pritisak za neovisnost u baltičkim republikama Latviji, Litvi, Estoniji i drugdje.

Mnogi Rusi nikada nisu oprostili Gorbačovu turbulencije koje su njegove reforme izazvale, smatrajući kasniji pad životnog standarda previsokom cijenom za demokraciju.

Nakon što je 30. lipnja posjetio Gorbačova u bolnici, liberalni ekonomist Ruslan Grinberg rekao je novinskom izdanju oružanih snaga Zvezda: "Svima nam je dao slobodu - ali ne znamo što bismo s njom."