Sudbina istočne Europe kroz sudbinu europskih Židova 

Povodom ruske agresije na Ukrajinu, ovih dana u našim medijima defiliraju znani i neznani politički i vojni analitičari, navodni poznavatelji novije povijesti istočne Europe. Ne samo da o tome ne znaju gotovo ništa, nego su u hrvatsku javnost unijeli još veću zabunu oko toga što su demokratske vrijednosti Zapada i koja je u svemu tome pozicija Republike Hrvatske kao članice Europske Unije i NATO-a. Nema nikakve sumnje tko je žrtva, a tko agresor u ovom ratu. Ukrajina ni na koji način nije mogla izazvati Rusiju, čije su imperijalne aspiracije prema susjedima odavno poznate. Putin nikad nije skrivao da želi obnoviti Carsku Rusiju, makar u smanjenom obliku. Sve to polako postaje dijelom teške i traumatične novije povijesti naroda istočne Europe. Od svega toga objasnit ću sudbinu židovskog naroda koja najbolje prikazuje licemjerje politike 'antifašističkog' Sovjetskog Saveza, i njegovog nastavljača Rusije pod čizmom samozvanog cara Vladimira Putina. 

Poznata je i dobro dokumentirana tragična sudbina Židova u istočnoj Europi pod nacistima. Ono što je manje poznato je da Židovi nisu bili dobrodošli ni u Sovjetskom Savezu koji bi, barem prema službenoj definiciji socijalizma, trebao biti internacionalistički i antifašistički. U Sovjetskom Savezu - ni za vrijeme Staljina ni nakon njegove smrti 1953. godine - nije postavljen niti jedan spomenik Židovima stradalim od ruke nacista. Koji je uzrok tome? Odgovor na to pitanje krije se duboko u naravi totalitarnog sovjetskog sustava. Tako nam je na neki način teška sudbina istočnoeuropskih Židova danas itekako od pomoći u objašnjavanju događaja kao što je ruska agresija na Ukrajinu. Prostor istočne Europe, konkretnije Poljska, Baltičke zemlje (Litva, Letonija, Estonija), Ukrajina i Bjelorusija mjesta su najvećih ratnih pokolja u Drugom svjetskom ratu u Europi. Na tom prostoru odigrao se i Holokaust, sustavni nacistički genocid nad židovskim narodom. Međutim, povijest Židova na teritoriju nekadašnjeg Sovjetskog Saveza je povijest Staljinovih čistki, likvidacija, nehumanog preseljenja i negiranja. Od svega je možda najteže bilo negiranje. Oni Židovi koji su dignuli ustanak u Varšavskom getu protiv nacista u proljeće 1943. godine i preživjeli, morali su se nakon Drugog svjetskog rata u sovjetskoj Poljskoj svoje povijesne uloge i herojskog ustanka odreći. Prema Staljinovom shvaćanju taj ustanak nije bio dio borbe židovskog naroda protiv nacizma, nego tipična klasna borba sovjetskih naroda. Rekli bismo standardno sovjetsko Staljinističko lažiranje povijesti. Znali su poljski komunisti da se moraju držati Staljinovih postavki, jer im je o tome ovisila ne samo funkcija nego i život. Da stvar bude apsurdnija, u tom trenutku rukovodstvo poljske komunističke partije bilo je sastavljeno pretežito od Židova. Pitate se odakle Židovi u poslijeratnoj Poljskoj? Preselio ih je Staljin s teritorija Sovjetskog Saveza u još jednom činu koji sadrži elemente genocida.
  
'Sada mi također imamo svoju državu'

Rekla je to Ekaterina Gorbman porijeklom Židovka supruga visokog dužnosnika sovjetskog Politbiroa, maršala Sovjetskog Saveza i najbližeg Staljinovog suradnika Klimenta Vorošilova. Kad je David Ben-Gurion 14. svibnja 1948. svečano proglasio osnivanje države Izrael na temelju rezolucije 181 Opće skupštine Ujedinjenih naroda o podjeli tadašnje Palestine, činilo se da će odnosi Sovjetskog Saveza i nove države na Bliskom istoku biti idilični. Najviše zato što su suvremeni Izrael osnovali ljevičari. Kad su susjedne arapske države napale novoosnovani Izrael, Sovjetski Savez je preko svojih satelita Poljske i tadašnje Čehoslovačke slao oružje i obučavao izraelske vojnike. Međutim, kao što se i očekivalo Izrael se brzo okrenuo zapadnim demokracijama, pogotovo Sjedinjenim Američkim Državama. I to upravo u jeku hladnog rata, Staljinu u lice. Brutalni tiranin odgovorio je posljednjom čistkom, čistkom Židova iz svih dijelova sovjetskog društva. Sovjetska propaganda odmah je krenula s lažnim tezama o Židovima kao američkim špijunima.

Uslijedila su masovna hapšenja Židova u Sovjetskom Savezu, namješteni staljinistički politički sudski procesi i likvidacije. Tako se i ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza i dugogodišnji Staljinov poslušnik Vjačeslav Molotov, morao odreći i rastaviti od vlastite supruge Poline Žmečuhine koja je bila židovskog porijekla. Uhićena je u siječnju 1949. godine i osuđena na prisilni rad. Provela je pet godina u logoru u Kazahstanu. Najbliži Staljinov suradnik Lazar Kaganovič, ukrajinski Židov, nije se više smatrao sigurnim Staljinovim nasljednikom na čelu Sovjetskog Saveza. Staljin nije bio ništa bolji ni prema članovima svoje obitelji koji su bili u vezi sa Židovima. Prva ljubav njegove kćerke Svetlane bio je glumac židovskog porijekla. Staljin ga je poslao u logor. Rastavio ju je i od prvog supruga jer je ovaj bio Židov. Konačni obračun Staljina sa Židovima počeo je pred sam kraj njegovog života. Kao što je to obično bilo u Sovjetskom Savezu, sve što je Staljin namjeravao napraviti najprije se oglašavalo u partijskim novinama pod nazivom Pravda (istina na hrvatskom). Pravda je 13. siječnja 1953. godine otkrila navodnu američku zavjeru s namjerom da se ubije sovjetsko rukovodstvo. U središtu zavjere bili su liječnici, gotovo svi Židovi. Staljinu je bio sumnjiv i njegov osobni liječnik, inače etnički Rus, koji ga je 1952. godine savjetovao da se zbog zdravstvenog stanja povuče iz politike. Optužnica je bila jednostavna - namjerno su loše liječili sovjetske državne dužnosnike zbog čega su neki kao Andrej Ždanov naprasno umrli. Samo što je taj Staljinov komesar - zadužen za uništavanje kulturnog života - bio dugogodišnji neizlječivi alkoholičar, kojem medicina nije mogla pomoći. Za njegovu smrt optužena je liječnica Sofia Karpai, židovskog porijekla, koja mu je bila kardiolog. Na staljinističkom procesu protiv liječnika, Sofia Karpai postala je ključna optuženica. Sovjetski istražitelji su pretpostavljali da će se kao žena i još Židovka jedina slomiti tijekom istrage, ali to se nije dogodilo. I sama nasmrt bolesna, umrla je nekoliko dana nakon okrutnog diktatora Staljina nikad ne priznavši lažne zločine za koje su je teretili.  A samo je trebala potpisati unaprijed pripremljeno priznanje koje je otprilike glasilo: 'Nakon što sam razmislila došla sam do zaključka da, bez obzira na pokvarenost mojih zločina, moram istražiteljima otkriti groznu istinu da je moj cilj bio uništiti zdravlje i skratiti život određenih vodećih dužnosnika Sovjetskog Saveza.'

U Sovjetskom Savezu nigdje nije bilo spomenika žrtvama Holokausta

Dvije velike laži bile su ključ za razumijevanje službenog stava Sovjetskog Saveza u pogledu povijesti Drugog svjetskog rata. Prva je da je Drugi svjetski rat započeo napadom Hitlera na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine, a ne zajedničkim napadom nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza na Poljsku u rujnu 1939. godine. Druga laž je da ne postoje nikakve posebne židovske žrtve na teritoriju Sovjetskog Saveza tijekom Drugog svjetskog rata već su to sve sovjetski državljani. I ne samo to, nego su među te žrtve pribrojeni i oni Poljaci koje su sovjeti likvidirali nakon što su okupirali Poljsku 1939. godine. Da je kojim slučajem u Sovjetskom Savezu bio javno objavljen broj židovskih žrtava, on bi u potpunosti bacio drugačije svjetlo na ratne žrtve sovjetske strane. Pokazalo bi se da su najveće patnje tijekom Drugog svjetskog rata pretrpjeli svi drugi narodi osim Rusa, ponajprije Židovi i Poljaci. To je razlog zašto na teritoriju Sovjetskog Saveza nikad nije bio podignut niti jedan spomenik stradalim Židovima, pa ni na tako poznatim mjestima masovnih zločina nacista kao što je Babi Yar kod Kijeva u Ukrajini. 

Zato su Židovi Staljinu bili dobri kad su mu donosili novac. Predsjednika Židovskog antifašističkog komiteta Solomona Mikhoelsa, poznatog sovjetskog glumca i teatrologa, Staljin je slao sve do Sjedinjenih Američkih Država da skuplja novac za obranu Sovjetskog Saveza. Kad je Mikhoels nakon Drugog svjetskog rata počeo tražiti da se dostojno obilježe mjesta stradanja sovjetskih Židova i počeo pisati knjige o njihovoj borbi protiv nacista, više nije bio po volji Staljinu. Dao ga je ubiti u siječnju 1948. godine, a sve prikazao da izgleda kao prometna nesreća. Kao što to rade pravi mafijaši. Kao 'cosa nostra'.

Vladimir Putin nije mentalno poremećena osoba, kako to žele prikazati neki samozvani politički analitičari. On slijedi utabani Staljinov ruski imperijalistički put rata i agresije u istočnoj Europi. Ali jedan rat Vladimir Putin već gubi – medijski rat. Teško je i očekivati da će ga dobiti sve dok govori robotskim rječnikom Josipa Visarionoviča Staljina, koji suvremeni mediji ne razumiju. I tako dok Putin upada u poznati kliše one narodne kako starog psa ne možeš naučiti novim trikovima, Volodimir Zelenski u obraćanju britanskim parlamentarcima spominje Williama Shakespearea i Winstona Churchilla.