Iako Europska središnja banka svakako želi uvesti digitalni novac koji bi bio alternativa kriptovalutama koje su već dugo u opticaju, digitalni euro to zapravo nikad neće biti niti će mnogi koji već i danas plaćaju svojim mobitelima, uopće znati objasniti u čemu je razlika, piše Deutsche Welle.

Današnji novac zapravo svojim najvećim dijelom i jest digitalan: Čak i prije računala se nikad nije tiskao sav novac neke zemlje, nego se barem dio obračunavao tek u knjigama. Pritom se ne radi samo o trošku tiskanja novca, mnogo je veći problem čuvanja svih tih silnih novčanica i kovanica i zato nikad nije toliko novca u opticaju koliko ga zapravo “ima”. Tiska se najviše dvadesetak posto novca u opticaju – a i to u prvom redu zahvaljujući nacijama kao što je Njemačka, čiji građani se nikako ne mogu odviknuti “šuškanja” papira u svojim novčanicima.

“Pravi” novac

E-Euro zapravo neće biti kriptovaluta: Bitcoin i druge takve obračunske jedinice se hvale kako su “slobodne” i kako im vrijednost jedino određuje zakon ponude i potražnje. Drugim riječima, one su manje vrijedne nego školjke drevnih kultura ako ih nitko ne traži i ne uzima kao platežno sredstvo, ali ako ih svi traže, vredniji su od zlata – i to je razlog tolike oscilacije njihove vrijednosti.

Digitalni euro će također ostati “pravi” novac, dakle odraz BDP-a čitave zone eura baš kao i novčanice eura koje volimo da se nađu u našim novčanicima. Isto tako, nije predviđeno da ikad bude samo e-eura, nego će ostati postojati oba oblika novca,

Ali danas je sve više ljudi kojima uopće nije do papira: Na blagajni je dovoljno tek prisloniti karticu – ili mobitel i već je sve riješeno. U čemu je onda razlika između takvog plaćanja i “digitalnog novca”? Zapravo, nikakva – ali istovremeno i golema. Zbog toga je i ovaj probni projekt ESB-a ograničen samo na dvije godine. “Nikakva” zato jer se i sada to plaćanje odvija digitalno, a “golema” jer je tu pitanje tko zapravo upravlja tim vašim računom?

Trebaju li nam banke?

Jürgen Schaaf koji u ESB-u sudjeluje u ovom probnom projektu za postaju ARD objašnjava: “Vi već možete plaćati digitalno i to građani uglavnom čine s takozvanim novcem poslovnih banaka, dakle novcem koji zapravo pripada banci. Ali ako plaćate digitalnim eurom, moći ćete plaćati elektronski s nečim što je ravnopravno novcu.”

Upravo taj promet novca je itekako zanimljiv – ne samo komercijalnim bankama, nego i službama plaćanja internetskih tvrtki koji tako sakupljaju dragocjene informacije o navikama potrošača. Banalno rečeno – s digitalnim eurom banke zapravo uopće nisu potrebne jer je u virtualnom svijetu potpuno svejedno gdje se nalazi i gdje se obračunava neka varijabla: To bi moglo biti i direktno u Europskoj središnjoj banci.

Bankama se, naravno, ne sviđa ideja da ih se preskoči, tako da se barem u prvoj fazi želi ipak ostaviti komercijalnim bankama i promet e-eurom. Njihov argument je još jedan veliki problem: Onaj tko “pokriva” vaš račun na blagajni samoposluge mora dobro znati tko ste Vi i jeste li uopće sposobni platiti taj račun. Pomisao da onda Europska središnja banka raspolaže osobnim podacima svih korisnika e-eura – to je takva centralizacija podataka od kakve se zaštitnici potrošača bude obliveni hladnim znojem.