Došli smo na trening u dvoranu u sklopu sportskog Centra Ljubica u Crnici. Dvorana izvana ne izgleda primjereno niti kao da bi itko trebao trenirati u njoj. Svlačionice su uređene i uredne, ali dvorana valjda jedva zadovoljava uvjete da bi itko u njoj boravio. Klasična priča hrvatskog sporta.

Ipak, Andrija Perković, ili Stina junior, sin legendarnog šibenskog borca Ivice, koji je onima koji ne prate sport poznat kao gospodin pristojni zaštitar iz ‘zlatnog doba’ šibenskih noćnih klubova, trenutno u profesionalnoj karijeri ima 11 pobjeda i 0 poraza. Njegov prijatelj i kolega Enrico ima 3 pobjede i 0 poraza. Sreća da podrška institucija i uvjeti u dvoranu nisu uvjet za dobre rezultate.

Andrija je 1997. godište, počeo je u prvom srednje trenirati kick boks, ali nije se natjecao ni amaterski. Nakon par godina je počeo s boksom, uz kratku pauzu nakon srednje škole, kad je trenirao u klubu Petar Krešimir pa je počeo s ocem s kojim trenira do danas, a trenutno je na drugom mjestu među hrvatskim boksačima, a oko 140. mjesta na svijetu, ne možemo reći precizno jer se poredak mijenja svakog dana.

Enrico Krluk je 2000. godište, a poznavali su se prije nego su prošlog ljeta počeli trenirati skupa. Njegov put je isto počeo kick boksom u Vodicama, nastavio ga je u Klubu Petar Krešimir, a onda se prebacio na boks. Amaterski je prvo radio s Ukrajincem Sergejem Vakerynom, nakon toga je prešao u Torcidu kod Dražena Burića gdje je napravio par dobrih mečeva, a nakon sezone je prešao u Centar.

- I prije smo sparirali, a sad smo baš tim. Treniramo svaki dan bez odmora - kažu nam sportaši prije treninga i objašnjavaju da treninge prilagođavaju najviše Andriji jer radi u smjenama u Impolu.

Enrica možda poznajete iz obiteljskog restorana Karmelski dvori u kojima nekad konobari, nekad je chef, nekad na baušteli, a susreli smo ga i na gastronomskim Masterclassovima jer, očito, podjednako voli boksačke rukavice i kuharsku kutu.

Takva je situacija, kažu nam, u cijelom boksačkom svijetu. Unatoč rezultatima, ovise o sponzorima i normalno je da sportaši imaju i posao. 

- Najtužniji dio svega je što nemaš nikakvu podršku od strane ljudi koji bi trebali prepoznati naš rad - kaže Enrico.

Ljudi često ne razumiju borilačke vještine, gledaju na mečeve kao na dva nasilnika u ringu, ali daleko je od istine. Potrebno je puno rada i truda, ali talent nije presudan, složni su Enrico i Andrija. 

- Istina. Andrija je imao jednu taktiku za svog borca na posljednjem turniru, ja drugu za svog, moja je bila kontra gard. Detalji su važni, posebno u profesionalnom boksu, ali prilagođavamo se i tijekom cijelog meča - kaže nam Enrico.

- To je kao šah. Svaki protivnik zahtjeva posebnu pripremu, a mogu potvrditi što ste rekli. Mislim da talent nije presudan, sve je rad i rast. Ne vjerujem u talent, ali svatko će reći drugačije - dodao je Andrija.

Ističu kako je važno i samopouzdanje jer ponekad misliš da nemaš dovoljno talenta za postići cilj pa shvatiš da je ipak moguće uz vrijeme i rad. Treninzi nisu za svakoga, a važna je i psihička priprema. Treba ići korak po korak i postaviti si male, ali realne ciljeve. 

- I ne smijemo se bojati poraza. Nikad - nastavlja Andrija.

Još jedna presudna stvar je podrška obitelji i prijatelja, a obojica je imaju. Ipak, pitamo ih vrijedi li kod njih ona ‘jadni roditelji’ koju često kažu stariji ljudi kad vide borbe na televiziji.

- Meni je slično. Baba nikad nije razumjela ćaću dok se borio, a ja sam joj još manje jasan. Kaže da smo ludi svi - iskreno će Andrija.

- Kod mene ista stvar. Tražio sam mamu da dođe na meč jer nikad nije bila. Mogu reći da je ženski dio obitelji, uvjetno rečeno, protiv, ali drugi… U našoj obitelji ima devetero djece, a četvero nas trenira borilačke vještine - kaže Enrico čiji je mlađi brat Mario upravo jučer ostvario prvu pobjedu karijere u seniorskoj konkurenciji i to prekidom u prvoj rundi, baš kako i Enrico u posljednjoj borbi, ali brat trenira u Boksačkom klubu Leonardo.

U nastavku pogledajte i fotoreportažu s treninga!