Podatke u policiji tražili smo nakon što je započela regionalna inačica globalnog pokreta #metoo tijekom kojeg su mnoge poznate žene javno priznale da su bile žrtve seksualnog nasilja. Pokret #nisamtražila krenuo je nakon što je srpska glumica Milena Radulović javno obznanila da je žrtva silovanja svog profesora glume Miroslava Mike Aleksića.

Od tada se ispovijesti žrtava seksualnog nasilja šire se društvenim mrežama, a četiri bivše studentice Akademije dramskih umjetnosti u Sarajevu, Ana Tikvić, Nadine Mičić, Asja Krsmanović i Matea Mavrak osnovale su Facebook stranicu 'Nismo tražile'.  U Hrvatskoj je tako na vidjelo izašlo preko 30 slučajeva spolnog uznemiravanja, više nego što ih se inače prijavi u godinu dana. No, ne i u Šibeniku. Kod nas ni nakon pokreta nije prijavljen nit jedan slučaj seksualnog uznemiravanja. 

Marina Šimundža, predsjednica udruge Nepokorne organizirane s misijom promicanja nenasilja i zalaganja za prava socijalno ugroženih skupina, kaže da je podaci policije iznenađuju. 

- Moram reći da sam iznenađena što nema ni jedne prijave jer smo u udruzi imale prijavu za seksualno uznemiravanje lani u studenom. Prijava je podnesena, ali se nije moglo dalje ići jer je počinitelj bio nepoznat, tako su nam rekli u policiji. Prijave su jako traumatična iskustva, a u ovom slučaju počinitelj nije bio poznat žrtvi pa je sve išlo još teže – priča nam Šimundža, inače organizatorica šibenskog prosvjeda inicijative #spasime iz kojeg je proizašla udruga Nepokorne. 

Zlostavljanje se ne prijavljuje zbog srama, krivnje, stigmatizacije, nepovjerenja u institucije 

No, ne iznenađuje je što se slučajevi seksualnog nasilja inače rijetko prijavljuju. 

- Mislim da je seksualno nasilje nešto što je jako malo prijavljuje jer se najčešće događa da su zlostavljači rodbina, susjedi ili poznanici pa se žrtve ne usuđuju prijavljivati i ne žele se izlagati dugim procesima koji slijede. Dokazivanje zlostavljanja je jako teško i mukotrpno, a svjedoci smo da i sama obitelj žrtve nekada pita 'jesi ti stvarno sigurna da se to dogodilo', ili komentiraju 'ma ne bi on, nije on takav', nakon čega se žrtva se povuče. Zato je dobro da je počeo pokret #nisamtražila jer svjedočanstva zlostavljanih žena možda potaknu druge žrtve da prijave ili barem razmisle o prijavi – naglašava Šimundža. 

Terapeutkinja Ana Bijelić, inače vlasnica centra Restart u kojem radi na osobnom razvoju odraslih kroz metode tjelesno-orijentirane psihoterapije i ekspresivne art terapije, kaže nam kako joj se zadnje dvije godine za pomoć sve više javljaju žrtve spolnog uznemiravanja. 

- Voljela bih da nije bilo prijava za spolno uznemiravanje jer je to zbilja tako, ali nažalost znam da to nije jer toga nema nego jer žene i muškarci koji to uznemiravanje doživljavaju jednostavno ga ne prijavljuju. Znam to jer mi se javljaju žrtve spolnog uznemiravanja za pomoć kroz psihoterapiju i zadnjih dvije godine ih je sve više. Što mi je jako drago jer u toj situaciji je vrlo važno znati da vam netko vjeruje i da niste sami – ističe Bijelić dodajući da žrtve slučajeve ne prijavljuju zbog srama, krivnje, stigmatizacije, nepovjerenja u službene institucije i jer jednostavno ne vjeruju da mogu biti zaštićeni.

Otkriva nam da je i sama zna taj osjećaj jer je bila žrtva spolnog uznemiravanja na radnom mjestu. 

- Prije dosta godina radila sam u jednoj firmi u kojoj me nadređeni spolno uznemiravao. Prvo sam mu 'na fino' pokušala objasniti da me ne zanima na takav načini i da mi to njegovo ponašanje smeta. Naivno sam mislila da će se urazumiti, no postajalo je sve gore i gore i obratila sam se jednom inspektoru da mi kaže koje su mi opcije. Rekao mi je da mogu snimati razgovor i prijaviti ga. Na to sam ga pitala i što onda na što je rekao: 'nakon ispitivanja on je slobodan i sutra ide na posao kao i vi'. Sam mi je preporučio da odem od tamo ako mogu i da ću se na taj način najbrže maknuti iz te situacije – priča Ana Bijelić. 

Podrška društva ključna

Kaže kako joj je u tim trenucima najviše pomogla podrška okoline i psihoterapija. 

- Srećom imala sam opciju za drugi posao i tako sam i napravila, ali i da nisam svejedno bih otišla. Na otkaznom roku prošla sam pakao od njegovog iživljavanja, ali nije mi se više nedolično približio. Ono što mi je u tim trenucima puno pomoglo je podrška iz okoline i psihoterapije – ističe. 

I naše dvije sugovornice na različitom dijelu političkog spektra slažu da se izostanak prijava nasilja ne znači da ga nema, već da se ne prijavljuje. 

- S obzirom na stigmu zlostavljanja, sklonija sam razmišljanju da je moguće da žene ne žele prijaviti zlostavljanje zbog stigmatizacije koja za sobom povlači dodatne neugodnosti. Inicijativa #nisamtražila je dobra jer kaže zlostavljanoj osobi da može javno progovoriti i na taj način se mogu smanjiti daljnja zlostavljanja – smatra Anita Aužina, predsjednica HDZ-ove udruge žena Katarina Zrinski. 

I ona se slaže da je ključno stvoriti društvo koje će biti podrška žrtvama, a ne ih dodatno osuđivati.

- Mi kao društvo moramo im biti podrška, a ne ti koji će ih osuđivati, iako znamo da društvo, a to je pogotovo problem u malim sredinama, nalazi sto i jedan razlog zašto je netko zlostavljan. Mi kao podjedinici bi trebali davati potpuno podršku žrtvama, a ne reći 'to nije istina ili ona to izmišlja'. Zlostavljanje postoji u četiri zida, na radnom mjestu, u politici isto i to treba javno reći – ističe Aužina. 

Danijela Ćaleta, predsjednica Foruma žena SDP-a Šibenik smatra da se mnogi ne usude prijaviti zlostavljanje zbog mučnog procesa koji slijedi nakon prijave. 

- Prijava nema vjerojatno zbog pravnog sustava. Vidimo da, kada dođe do situacije da se zlostavljanje prijavi, kada se ide dalje u proces istrage i suđenja, žrtve dobivaju još udaraca i komentara okoline, a kada je ona manja i konzervativnija je još gore. Dobivaju i komentare na društvenim mrežama, u školi ili na faksu, na radnom mjestu. Dakle, žrtva umjesto podrške dobiva još udaraca od osoba od kojih to ne očekuje. A kao šlag na kraju počinitelj dobije smiješnu kaznu – ističe Ćaleta.  

Kaže kako vjeruje da će pokret #nisamtražila ipak pokrenuti političare koje kroje zakone.

- Vjerujem da će se promijenit svijest sudaca koji donosne presude, vjerujem da će poruka pokreta da se žrtvu dalje ne maltretira doći do svih fakulteta, škola, do očeva koji odgajaju sinove i da će se potaknuti društvo da se drugačije priča o ovoj temi – kaže Ćaleta.  

Komentirajući preblage kazne predviđene za počinitelje seksualnog nasilja i uznemiravanja, predsjednica Foruma žena SDP-a kaže kako bi voljela popričati s onima koji provode i pišu zakone te od njih čuti kako opravdavaju male kazne.  
- Voljela bih da odgovore zašto nema još pravnih alata za zaštitu žrtve, zašto zakon do sada nije mijenjan. Svi koji dižu ruke u saboru za izglasavanje zakona imaju žene, kćeri, sestre, a naravno sve se odnosi i na muške članove jer i oni mogu biti žrtve nasilja. Voljela bih da kažu u čemu je problem, zašto šaljemo takve poruke agresorima – pita se Danijela Ćaleta. 

Što poduzeti?

Marina Šimundža ističe da je prvi korak uvođenje seksualnog odgoja kao posebnog predmeta u školama. 

- Tako bi djeca u ranoj dobi naučila prepoznati seksualno uznemiravanje. To je već pola puta u rješavanju problema. I svakako, treba što više pričati o tome. Što se više priča to će se i seksualni nasilnici biti ustrašeniji jer što im okolina pridaje više pažnju to su pod većim povećalom pa se možda ne usude napraviti što inače bi – smatra predsjednica udruge Napokorna koja sa Ženskom mrežom, Platformom za reproduktivnu pravdu i mnogim drugim udrugama rade na procesu izmjena zakona o spolnom uznemiravanju.

Inače, kazneni zakon za djelo spolnog uznemiravanja zahtijeva da se pokreće na prijedlog žrtve, dok se ostala djela protiv spolne slobode progone po službenoj dužnosti. Trenutno vrijedi i odredba da žrtva ima tri mjeseca za prijavu seksualnog uznemiravanja.

Ana Bijelić smatra da zlostavljače svakako treba prijaviti, no naglašava kako je prvo potrebno stvoriti ozračje povjerenja u sustav i sistem zaštite. 

- Moramo stvoriti ozračje u kojem je jasno da se takvo ponašanje ne tolerira i drago mi je da je krenuo val prijava te se nadam da je to korak prema tome. Čast svijetlim primjerima, no nismo baš svjedoci da se zlostavljače na neki način sankcionira. Dapače vidimo ih da i dalje obnašaju visoke funkcije. Svakako žrtva treba izaći iz te situacije što je prije moguće jer stvari neće postati bolje. Zlostavljači su ovisni o osjećaju moći i svaku priliku će iskoristiti da dobiju što žele. Jako me rastužuje činjenica koliko toga ima u brakovima i vezama. Najvažnije je takve odnose unatoč svim strahovima i sramu, prekinuti i potražiti pomoć – savjetuje Bijelić.

Žrtvama savjetuje da se obrate udrugama kao što je Nepokorna za koju i sama volontira. 

- Ako niste u financijskoj mogućnosti da odete od zlostavljača, postoje ljudi koji su voljni pomoći. Strašan mi je primjer jedne žene slabog imovinskog stanja koja je silovana i koja je to prijavila na policiju da bi joj policajac rekao da je to sama tražila. Ne kažem da su svi takvi, ima službenika koji su zbilja puni razumijevanja i suosjećajni i iskreno daju savjet i pomažu, ali ima i onih koji se nastavljaju iživljavati na žrtvi – ističe terapeutkinja.