- Izrađujem nakit i kukičam torbice. Otkad znam za sebe uvijek sam nešto radila rukama, počevši od prvih pletiva pa do šivanja robice za barbike. Glavni krivac za sve je moja baka Tona, koja danas ima 86 godina, od koje sam i naslijedila crtu za kreativni rad. Kad smo sestra i ja bile male, baka nas je čuvala i sjedile bismo pored nje sa svojim pletivom i iglama i učile. Inače, ona je samouka šalturica i nema joj premca. Dovoljno je samo da kažem da je šivala i moju vjenčanicu na što smo obje jako ponosne. Unatoč godinama i dalje zna nešto sašiti, isplesti, a i prepraviti od stare odjeće – počela nam je Ana svoju priču o počecima kukičanja, stare vještine koja je njoj zapravo jedna dobra razbibriga. 

Izradom nakita počela se baviti na prvoj godini fakulteta. 

- Još od barbie-faze nisam ništa konkretno sašila i jednostavno taj osjećaj da nešto moram izraditi se samo pojavio. Trebalo je to nešto izbacit iz sebe kroz kreativan rad. Krenula sam sa fimo masom, kasnije nešto sa epoksi-smolom na red su došli i brodski konopi i evo sad naposlijetku i kukičanje. Valjda se svi prije ili kasnije vratimo nekim korijenima. Inače, i moja sestra bavi se šivanjem hammocka i više je naklonjena šivanju, dok meni ide kukica, a dijelimo interes za crtanje – priča nam Ana.
Kako kaže, kukičanje je karakteristično po tome da zahtjeva veliku koncentraciju, a time odvraća pažnju od svakodnevnih problema i nedaća.

- Moji hobiji su mi vrsta meditacije i nekog pražnjenja i punjenja pozitivom, nekako 'posložim glavu' baveći se tim. U zadnje vrijeme kao neka bakica nosim sa sobom konce i kukice i gdje god da se zateknem da nešto moram čekati, vadim iz torbe pribor i krenem. Većina ljudi čita nešto na mobitelu pa je nekima neobično vidjeti nekog da kukiča, pogotovo ako taj neko nema 'sto' godina – pojašnjava nam Korunić kako je spojila ugodno s korisnim.

Dobro se uklopilo i u jedno od radnih mjesta koje obavlja u Nacionalnom parku Krka. 

- U praznom hodu, kad ne vodim grupe, uglavnom radim kao prezentator u muzejima u Etno selu na Skradinskom buku pa se dobro uklapa u cijelu priču, a i gostima je drago vidjeti nešto autentično što su radile naše bake i prabake. Tako da dosta radova i poklonim kolegicama, pa sam većinu njih koje nose narodnu nošnju okitila svojim naušnicama. Inače, sama i ne nosim nešto nakit jer većinu dana provedem u uniformi ili nekoj 'sportskoj' odjeći. Kad ne radim ili sam sa djecom u igri vani ili trčim, a za gledanje televizije (što je u mom slučaju rijetkost) poseban dodatak osim daljinskog upravljača mi ni ne treba – kazala nam je Ana koja u NP Krka radi šest godina, od čega dvije na mjestu vodiča. 

Majka je dvoje djece, Jure i Kate, a kako su oni sad malo veći ne treba trčati za njima po parku, ona ipak trči. Dobrovoljno! I onda ide pitanje svih pitanja – zašto trči, a nitko je ne goni? I opet imamo isti odgovor – za svoj gušt. Pa tako Ana, nakon posla na Krki, kukičanja, eto za svoju dušu istrči i koji polumaraton.

Počela je trčati krajem 2018. godine i to samo iz oklade. 

- Kladila sam se s kolegicom Doris, koja inače ima prste u organizaciji polumaratona na Krki, da ću se prijaviti i uspjeti to istrčati, a nisam mogla smisliti trčanje. Do tada sam više bila usmjerena na plivanje, bicikl, rolanje i teretanu. Počela sam s dva kilometra u rujnu 2018., da bi u travnju 2019. istrčala svoj prvi polumaraton u vremenu 2:16. Ponos me nosio danima, a posebno sam bila sretna što su me muž, djeca i moji roditelji dočekali u cilju – ispričala nam je Korunić te napominje kako se rado prisjeća i Kraljevske trke u Kninu gdje se trčalo od Krčića preko Kninskog polja na samu tvrđavu. 

Kako sve to stigne i odakle joj volja? Svi mi imamo na raspolaganju dan od 24 sata, pa nekad jedva da stignemo popiti kavu u miru. 

- Ljudima je obično enigma kako ja to sve stignem - trčiš, kukičaš, imaš obitelj. Da budem iskrena nemam pojma! Jednostavno sam takva sama po sebi, mira nemam, ne sjedim baš na kavama, ali zato volim prirodu i u slobodno vrijeme nastojim uklopiti odlaske s obitelji ili prijateljicama na izlete. Ljeti je dosta teško ukomponirati sve te moje ljubavi u svakodnevnicu pa onaj 'sportski' dio mene malo pati, ali zato zimi stignem uglavnom sve – kaže nam Ana. 

Nešto od toga svega nastoji prenijeti i na djecu.

- Jure je dosta dobar u crtanju i gradnji, dok Kate voli razne kreativne projekte pa nam je tako jedno vrijeme cement bio glavna sirovina za izradu svijećnjaka i betonskih pitarića za mini kaktuse. Ne mogu niti nabrojiti što smo sve radile, možda je eto 20 kilograma cementa koju sam dovukla na balkon jedan od luđih poduhvata gdje se moj suprug krstio lijevom i desnom – rekla nam je ova umjetnica i sportašica za kraj.