Završen je natječaj za pjesničku rezidenciju „Vesna Parun“ na otoku Zlarinu koji već četvrtu godinu za redom raspisuje udruga Fotopoetika. Riječ je o rezidenciji koja piscima pruža mirno i skladno otočko utočište za rad, a upravo u spoju s prirodom i utišanošću omogućuje uranjanje u vlastiti stvaralački proces. Organizator podmiruje troškove putovanja i smještaja, te dodjeljuje honorar. Osim osnovnih uvjeta koje valja ispuniti za prijavu (objavljena jedna pjesnička zbirka, najmanje 18 godina starosti i hrvatsko državljanstvo), ocjenjuje se originalnost ideje u prijavi, razrađenost plana rada, povezivanje vlastitog rada s prostorom, moguće i životom i poetikom Vesne Parun, no potonje nije primarni uvjet.

Ove je godine na natječaj pristiglo 16 prijava. Dvije prijave su odbačene jer nisu ispunile uvjeta natječaja (autorice nisu imale objavljenu pjesničku zbirku). Žiri u sastavu Nives Franić, Živana Podrug i Sanja Baković ove je godine jednoglasno kao rezidenta izabrao Tomislava Augustinčića. Svake godine u konačnici izbora istakne se nekoliko kandidatkinja i kandidata među kojima nije lako izabrati dobitnicu/dobitnika. Ove godine žiri zbog jedinstvenih ideja i temeljite predodžbe rada na rezidenciji s visokom ocjenom pohvaljuje pjesnikinje Maju Solar i Moniku Herceg.

Među pristiglim prijavama za ovogodišnju rezidenciju „Vesna Parun", pjesnik i etnolog Tomislav Augustinčić imao je najoriginalnije, u stvaralačkom smislu najintrigantnije, a u svakom slučaju slojevito i sustavno napisano motivacijsko pismo. Augustinčić sretno spaja etnografiju i pjesništvo, odnosno poziciju znanstvenika i umjetnika, a planirani rad u rezidenciji čvrsto naslanja na otok Zlarin i njegove tradicije, na crvenilo koralja čijim su se izlovom Zlarinjani u prošlosti bavili te na pjesništvo Vesne Parun, u kojem zbirka Koralj vraćen moru postaje metafora za nju samu i njezinu smrt te je svojevrstan moto pjesničkog bivanja na Zlarinu. Njegovo je poslanje, kako sam kaže, tražiti uzvišeni jezik u svakodnevnom govoru, jezik nježnosti u nesuvislim naklapanjima, i pisati, uvijek i iznova, šireći pritom kontemplativni prostor stvaralaštva i uspostavljajući intimne veze sa svijetom.

Transcendirajući različite analize i izvore, mitove i fakte, književnost i povijest, kandidat formira novi jezik/način za komunikacije s poznatim, ali pod nešto drugačijim osvjetljenjem, odnosno ukazuje na harmoničnost povezivanja pojedinačnog iskustva s prirodom i kozmosom, kao i njegovu kružnu dinamiku, vitmanovski objedinjujući vanjsko i unutarnje iskustvo, odnosno znanje stečeno obrazovanjem, kao i znanje iz neposrednih iskustava/prirode. Uvodeći koralj kao motiv koji se može povezati s dijelom zlarinske povijesti (izlov koralja, zlarinsko koraljarstvo), sa stvaralaštvom Vesne Parun (Koralj vraćen moru, zbirka poezije; žena koralj), sa strasti i slobodom (mitovi i književne interpretacije), autor je preko jednog motiva uspio povezati zahtjev poetskog jezika i vjernosti realnom, živost vječnih pitanja koje pokreće mit/strast i dosljednost etnološkog istraživača koji od mnoštva gradi jedinstvo.

Ukratko, oslanjajući se na etnografsku perspektivu bavljenja svijetom oko sebe te na različite književne izvore, Tomislav Augustinčić u svojem eseju/nacrtu „Etnografija crvenila" ukazuje na povezanost crvenila/koralja/erosa, Vesne Parun, grčkog mita o Geironu i otoka Zlarina. Ujedno time otvara prostor i za (re)interpretaciju zbirke poezije Vesne Parune Koralj vraćen moru. U konačnici, možemo Miloszevim riječima reći da je „zanos traganja za stvarnim“ i priznavanje mnoštvenosti identiteta, što se ostvaruju upravo u komunikaciji sa svijetom, temelj Augustinčićevog najavljenog (rezidencijalnog) etnografsko-poetskog rada. Pritom, njegova nam prijava otkriva i koliko svijet, priroda, teren i tekst, povijest i različiti književni izvori mogu biti velikodušni i inspirativni za nekog tko ima kreativni senziblitet, duboko osjećanje svijeta i raskošnu bazu znanja.

Podsjećajući u svojevrsnom prologu svoje prijave na etnografske metode kako ih vidi antropolog Clifford Geertz u svojoj knjizi Tumačenje kulture razlikujući „tanki opis" i „gusti opis", kao pjesnik etnolog/kulturni antropolog, Augustinčić nam, moglo bi se

zaključiti, obećaje iscpran, "gusti" etnografski opis u svojem radu. Nadalje, okreće se i prema vlastitoj intimnosti na način da se otkriva kao autor  imaginirajući vlastitu dnevnu rutinu na rezidenciji. Iz svega navedenog jasno je da je Augustinčić kao pjesnik-etnolog nakanio biti čitatelj, mislilac i pjesnik-radnik koji je tu radi pisanja i koji sva znanja i iskustva zgušnjava pjesničkim erosom.  

Izboru kandidata Tomislava Augustinčića kao rezidenta osobito je doprinijela njegova ozbiljnost kojom je pristupio predstavljanju ideje i preciznost u opisu nakane da presloži poznato ulazeći u proces insajderski, kao istraživač i subjekt vlastite poezije. Iskustvo pjesnika i kulturnog antropologa prijavi daje oblik i snagu.

Ovo obrazloženje zajednički potpisuju sve tri članice žirija.