Iako svira trubu, zapravo je počeo s klavirom u Glazbenoj školi.

- Majka je htjela da budem pijanist, a u školi profesorica mi je bil Beatrice Dželalija. Zanimljivo kako je Glazbena škola tada bila u prostorijama gdje smo sada mi, a ŠNG-ove prostorije bile su u dvorani Partizan. Nas sedam iz Glazbene škole pobjeglo je u ŠNG istog dana, i tamo se upisali u malu školu za glazbare. Primio nas je Ivo Trutin. Malo su nas pogledali, dali nam nešto odlupati i nešto otpjevati. Radio je Trutin s nama nekih šest mjeseci pa predao Anti Vuletinu, koji je bio dirigent prvog orkestra. Bilo nas je oko dvadestak djece - govori Štrkalj.

Majka mu bijegom od klavira i trubom u ŠNG-u nije bila baš zadovoljna. 

- Naginjala je ona da budem Maksim Mrvica. Međutim, kako smo bili iz radničke obitelji i nismo imali mogućnosti kupiti kući klavir ili pianino, morao sam svaki dan na vježbe u Crnicu kod rodice Zdenke Lambaše. Ono što kod nje naučiš pa dođeš u školu na sat nije se baš sviđalo profesorici. Bila je starog kova i često sam znao dobiti po prstima. Odlučio sam se s kolegama na bijeg - govori najstariji ćlan ŠNG-a.

Truba mu je odmah krenula poprilično dobro, kaže da su mu dobro pogodili instrument. 

 Sa 60 godina staža, Štrkalj je zapravo drugi na nekoj vječnoj listi članova ŠNG-a.

- Najstariji i najdugovječniji glazbar sa 65 godina staža je pokojni Joso Rakić Gojanović, otac Aljoše Gojanovića, saksofonista grupe Mi. Ja imam 60. Iza mene su Darko Gulin i Šokota sa 55 godina. Joško Baljkas ima 51 godinu staža. Tu su i Denis Radačić i Neven Vučenović Za 50 godina se dobije Velered ŠNG-a - kaže Štrkalj.

Nastavit će svirati do god bude mogao.

- Nije mi cilj prestići Gojanovića Rakića. Možda i Darko Gulin mene prestigne. Nisu mi to važne brojke, više mi je do glazbe i druženja. Ne namjeravam odustati dok se osjećam dobro. Šteta je što je puno boljih glazbenika od mene prekinulo svirati pa nisu uhvatili ni 20 godina staža, a mogli su puno - 

To odustajanje jedan od je velikih probelma za ŠNG. Još i veći odlazak mladih glazbara na fakultete.

- Sad imamo šest takvih i teško je to nadoknaditi. Doći će oni na velike nastupe, ali ne mogu skupa s nama biti na probama. Od ovih koji se nakon faksa vrate u Šibenik, rijetko koji se opet priključi. Puno obaveza donosi moderan život i ljudima je sve teže naći slobodnog vremena pa makar i za jednu probu tjedno - 

Srećom, i dalje u ŠNG postoji 'mala škola'. Međutim, je li isti prestiž među Šibenčanima sada i prije 60 godina biti član ŠNG-a?

- Ima djece i vidi se da im je stalo, ali i ona imaju puno obaveza. U moje vrijeme mogao si trenirati nogomet, veslanje, vaterpolo i još ponešto ili svirati. Danas u gradu ima sto sportova i sto klubova i još puno drugih sadržaja - 

Sa ŠNG-om je često putovao, a sjeća se i svog prvog putovanja.

- Prvo je bilo do Drniša. Dok sam bio mali išlo se i do Sinja, Trogira, a najdalje je bilo u Skoplje. Prvo pravo inozemno putovanje bilo je 1977. godine kad smo išli u Francusku u Annecy. Nakon toga je krenulo. U Francuskoj smo bili barem još 20 puta, u Španjolskoj četiri puta. Bili smo u Češkoj, Mađarskoj, na velikoj turneji po Skandinaviji... Svirao sam Dalaj Lami, papi Ivanu Pavlu II. i mnogima još... -

Glazbi po Hrvatskoj ima dosta.

- Međutim, samo ih je nekoliko jakih. Uz nas su tu Imotski, Samobor, Pula i Trogir. ŠNG ipak ima najjaču tradiciju - zaključuje Boris Štrkalj. 

Pogledajte fotogaleriju.