Krnić je u punoj ronilačkoj opremi pitao goste bave li se planinarenjem. Pokušaj šale na stranu, ronjenje je Kristijanu i Goranu ljubav, ali sve je prešlo u plemenitu i kontinuiranu akciju, uz posao.

- Ne možemo ići u svemir jer nemamo para, ali tome se možemo približiti ronjenjem. Pod vodom si u skroz drugom okruženju, mogućnosti su nebrojene, ne možeš pasti kao kod planinarenja - kaže Grčić u šali.

Goran je ronio na dah, a otkrio je da je prvo naučio roniti pa plivati.

- Cijeli život sam u tome. Na Komiži sam počeo raditi kao voditelj ronjenja i ostalo je na tome. Ronjenje na dah mi je fascinantno, ali sam sa 15 godina položio za boce. Zadnje vrijeme radim na uzgajalištu tuna kao ronitelj - kaže Šimić.

Kako je kad tuna od 300 kilograma proleti pokraj tebe, pitao je voditelj.

- U početku nije bilo ugodno, ali navikneš se. Smatram da je uzgoj ribe najhumaniji oblik hranjenja ribom. Industrijski ribolov šteti moru i oceanima.

Kristian je sa 16 godina dobio prvi brevet za ronjenje, ali prvi zaron s bocama mu je bio sa 10 godina.

- Stari mi je ronioc pa mi je pokazao sve. Oprema je bila teška 50 kila, prestrašio sam se, rekao sam nikad više, ali evo, ispod površine imam mir. Sloboda kretanja....mogu ti opisivati pola sata, ali onog momenta kad shvatiš da možeš što god hoćeš i nema posljedica, ako paziš. Vidiš ribe, rakove, sad je u planu i put u Egipat da vidimo morske pse - priča Grčić.

Danas je bila osnivačka skupština ronilačkog kluba kojemu su dali ime ‘Roniti se mora’. 

- Podružnica smo kluba iz Zagreba koji ima super projekte. Bave se skupljanjem mikroplastike iz mora, dosad su skupili preko 200 kilograma. Imali su i akciju za Kristinu Ivanuš, koja je zahvaljujući njima i svome trudu uspjela poboljšati život - ispričao je Šimić

Koliko te nervira sve što vidiš u moru, pitao ga je Krnić.

- Ne znam što bi rekao. Važno mi je da čistimo i podižemo svijest o tome. Problem je u cijelom svijetu, ovo su zadnje granice da počnemo brinuti o moru - kazao je.

Zajedno su zaključili da ne razumiju ljude koji špakere bacaju u more. Smeća ima svugdje, kažu gosti, a što se tiče šibenske rive, dosad su odradili četiri velike akcije čišćenja.

- Pozovemo kolege iz cijele Hrvatske. U četiri akcije smo očistili potez od dizalice u Docu do Anima mare restorana. Nekidan sam ronio, pregledavao jedan brod, vidio sam da do osam metara dubine nema novog smeća. Još par akcija i šibenska riva će biti bez smeća, barem do 20 ili 30 metara dubine - pojašnjavaju.

Ipak, na kopnu ima puno više krupnog otpada nego u moru. Šimić humanitarne akcije sa svojim Powerlifting klubom radi često. 

- Sve lokacije koje smo čistili dosad, skoro pa nigdje se nije vratilo smeće. Krene se pisati o akcijama, ljudi šetaju i skupe smeće. Možda ti koji bacaju traže druga mjesta, ne znam - kazao je.

Šimić kaže da ne bi davao kazne, već upozorenja i educirao bi ljude, ali ako se nastavi, onda kazne. 

- Treba nekoga oplesti po džepu pa će naučiti. Može se preko Zelenog grada besplatno odvesti tona krupnog otpada na Bikarac - kaže Šimić, a Grčić dodaje da se može pozvati i Gradski parking da skupi smeće i odnese ga. Plati se uredno i riješen problem.

Je li bilo čudnih zahtjeva kao ‘izvadi mi ključ ili naočale’ i postoji li dovoljno olova koje bi Krniću omogućilo da potone, pogledajte u emisiji koju Photo Studio 82 uživo realizira iz Barcode Bara.