Roberta je nakon teške bolesti preminula 3. srpnja, u 34. godini, a brojni prijatelji opraštaju se od nje na društvenim mrežama.

Mlada je arhitektica ostavila dubok trag u kulturnom i društvenom životu grada, a dirljivo su joj pismo napisali kolege i prijatelji.

‘Svi oni koji su poznavali Robertu, znali su je kao nasmijanu, emocionalnu, vedra duha, punu životne energije, zaljubljenicu u ljude i životinje, zaljubljenicu u putovanja, različite kulture, običaje, ali prije svega – zaljubljenicu u život.

Po struci arhitektica, po vokaciji borac protiv uzurpacije javnog prostora, djelovala je i u Društvu arhitekata Šibenik gdje je bila jedna od istaknutih članica te bila priznata po svom stručnom i građanskom aktivizmu.

Svoju ljubav prema odnosima u prostoru, oblicima, općenito arhitekturi, Roberta je prenosila i na najmlađe pa je tako vodila i radionicu za male arhitekte na šibenskom Međunarodnom dječjem festivalu. Svoje znanje rado je dijelila i s nešto starijima preko raznih predavanja i radionica koje je držala.

Surađivala je na mnogim projektima vezanim za urbanu kulturu Šibenika, grada koji je živjela, voljela i znala svaki njegov pedalj, grada u koji se svaki put vraćala iako je studirala u Zagrebu, radila u Barceloni, putovala Južnom Amerikom, ali Šibenik je bio i ostao u srcu.

Bila je dobra duša šibenske urbane scene, svog Urbanog inkubatora, i kada su mnogi bili u šoku nakon potvrđene teške dijagnoze, ona je bila najsabranija i beskompromisno krenula u borbu. Nažalost, posljednju je izgubila. A toliko toga je bilo ispred nje…

Zbogom, Roberta.’

(prijatelji i kolege)